Među borovima na Fortici, iznad Otočca, stoji mala kapelica koja na prvi pogled ne otkriva koliko dugu priču čuva. Posvećena je Majci Božjoj Žalosnoj, a njezina povijest povezuje staru otočku Kalvariju, stoljetnu pobožnost Gospi od Sedam Žalosti, križni put i jedan bolan datum iz novije povijesti grada Otočca – 15. rujna 1991. godine.
Gotovo u samom srcu Otočca stoji mala osmerokutna kapelica. Skromna je izgledom, bez monumentalnog pročelja i visokog zvonika, ali iza njezinih zidova krije se povijest mnogo veća od same građevine. To je kapela Majke Božje Žalosne, odnosno Gospe od Sedam Žalosti.
Njezin se blagdan slavi danas 15. rujna, a u Otočcu se toga dana, po starom običaju, vjernici okupljaju na Fortici, mole Križni put i potom slave svetu misu kod kapelice. Tako je najavljeno i ovogodišnje misno slavlje u 17.00 sati.
Zašto se Mariju naziva Žalosnom? I zašto je upravo na Fortici prije tri stoljeća podignuta kapelica posvećena tom naslovu?
Gospa Žalosna – Majka koja ostaje pod križem
Blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne slavi se dan nakon Uzvišenja Svetoga Križa. Ta blizina u crkvenom kalendaru nije slučajna: jednoga dana pogled nam je usmjeren prema Kristovu križu, a već drugoga prema njegovoj Majci koja pod tim križem ostaje uz Sina.
Naziv „Žalosna“ ne znači da se slavi tuga sama po sebi. U središtu blagdana nalazi se Marijina postojanost u trenutcima najveće boli, onda kada ne može promijeniti ono što se događa, ali ne odlazi i ne napušta. S ovom se pobožnošću povezuje se Sedam žalosti Blažene Djevice Marije: Šimunovo proročanstvo da će joj mač probosti dušu, bijeg Svete obitelji u Egipat, gubitak dvanaestogodišnjeg Isusa u Jeruzalemu, susret s njime na križnom putu, njegova smrt na križu, skidanje tijela s križa i polaganje u grob.
U tim se događajima prepoznaju iskustva bliska našim životima – strah za dijete, nemoć da zaštitimo one koje volimo, rastanak, gubitak i smrt. Marijina snaga nije u tome što nije osjećala bol, nego u tome što je kroz nju ostala vjerna i postojana. Zato blagdan Gospe Žalosne ne slavi sedam žalosti, njegova je poruka da teško iskustvo proživljenih žalosti čovjeku ne mora oduzeti dostojanstvo, ljubav i unutarnju snagu.
Kapelicu su podizali župljani
Prema podacima o sakralnoj baštini Otočca, kapela Majke Božje Žalosne sagrađena je 1725. godine, u vrijeme župnika Antuna Bonificija, uz pomoć župljana. No tragovi vezani uz ovo mjesto vode i dalje u prošlost.
Na crtežu vojnog inženjera Martina Stiera iz 1659. godine na tom je prostoru prikazana građevina. Nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je riječ upravo o današnjoj kapelici, ali taj podatak otvara mogućnost da je mjesto imalo svoje značenje i prije početka 18. stoljeća.
Sama kapelica posebna je po svom osmerokutnom obliku, a još zanimljiviju priču čuva njezina unutrašnjost. Nakon obnove 2009. godine započela su konzervatorska istraživanja zidnoga slikarstva pod vodstvom restauratora Nevena Kralja. Otkriveno je čak sedam slojeva boje i žbuke, a pokazalo se da je unutrašnjost nekada bila oslikana prizorima Kristove muke. Na stropu je sačuvan prikaz Bogorodice od Sedam žalosti. Tako ono o čemu govori blagdan 15. rujna nije prisutno samo u nazivu kapelice. Upisano je i u njezine zidove i svod. Kapela je danas zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Fortica je nekoć bila i Kalvarija
Današnjim Otočanima ovaj je brežuljak poznat kao Fortica. No jedan stari zapis otkriva da se za njega koristilo i drugo ime. U otočkom Urbariju župnik Luka Devčić sredinom 17. stoljeća za ovu je lokaciju zapisao naziv „monte Calvaria“ – brdo Kalvarija.
Iz toga se zaključuje da je taj prostor već tada bio povezan s pobožnošću Kristovoj muci, a moguće je da je ondje postojao i neki oblik križnoga puta. Kako je on izgledao, danas ne znamo, pa bi bilo pogrešno tvrditi više nego što sam zapis omogućuje. Ali jedno je važno: veza Fortice i Kalvarije nije novijeg datuma.
Fra Bernardin Škunca, pišući o otočkom križnom putu, također navodi da je brežuljak u pamćenju Otočana ostao kao Kalvarija, premda se zbog obrambene utvrde naziva i Forticom. U njegovu se tumačenju toga prostora susreću Kristova muka i povijesno iskustvo Otočca, kraja koji je tijekom stoljeća prolazio kroz ratove, obranu i stradanja.
Novi križni put nastavlja staru priču
Na tu se dugu tradiciju početkom 21. stoljeća nadovezao današnji Križni put. Zauzimanjem Katedre Čakavskoga sabora pokrajine Gacke, uz Milana Kranjčevića, te kroz „Koloniju Gacka 2006./2007.“, koju je vodio poznati kipar Šime Vidulin, u Otočcu su nastale nove kamene postaje Križnoga puta. Veliku potporu projektu davao je i tadašnji otočki župnik mons. Tomislav Šporčić, jedan od snažnih zagovornika obnove otočke Kalvarije. Umjetničko oblikovanje postaja osmislila je i vodila kiparica Sandra Nejašmić, uz suradnju umjetnika Janka Mošnje. Tako je zajedničkim zalaganjem kulturnih djelatnika, umjetnika, župe i samih Otočana nastalo djelo sakralne umjetnosti koje je Fortici vratilo i naglasilo njezino staro kalvarijsko značenje.
Fra Bernardin Škunca upravo je kamen prepoznao kao osobito snažan materijal za ovaj prostor – simbol čvrstine, trajnosti i postojanosti. Današnji križni put zato nije tek niz umjetničkih postaja uz stazu prema kapelici. On je suvremeni nastavak mnogo starije povezanosti Fortice s Kalvarijom i Kristovom mukom.Na blagdan Gospe Žalosne ta povezanost ponovno oživi. Vjernici se okupljaju u podnožju Fortice, prolaze postaje Križnoga puta i potom slave svetu misu kod kapele Majke Božje od Sedam Žalosti.
15. rujna 1991. godine
Datum blagdana Gospe Žalosne u novijoj je povijesti Otočca dobio još jedno značenje. Upravo 15. rujna 1991. godine granatirana je župna crkva Presvetog Trojstva u Otočcu. Pogođeno je i zapaljeno krovište, a požar je zahvatio i toranj. Tako je dan, koji je stoljećima u crkvenom kalendaru govorio o Marijinoj boli postao i datum vrlo stvarnoga ratnog stradanja Otočca. Nije potrebno toj podudarnosti dodavati značenja koja povijesni izvori ne potvrđuju. Dovoljna je sama činjenica: na blagdan Majke koja u kršćanskoj predaji stoji pod križem, gorjela je središnja otočka župna crkva.
Mjesto na kojem se stoljeća dodiruju
Zbog svega toga kapelica na Fortici nije samo mala građevina među borovima. U njezinoj se priči dodiruju različita stoljeća otočke povijesti: Stierov crtež iz 1659., stari naziv „monte Calvaria“, kapelica iz 1725., oslikana Kristova muka i Bogorodice od Sedam žalosti, ratni 15. rujna 1991. te kamene postaje križnoga puta nastale početkom 21. stoljeća.
Fortica je kroz povijest bila prostor obrane grada, ali istodobno i prostor molitve. Stari naziv Kalvarija, kapelica Gospe Žalosne i križni put koji prema njoj vodi povezuju se s istom temom – kako čovjek prolazi kroz ono što ne može izbjeći ni promijeniti.
Kada se danas krene stazom prema kapelici, prolazi se uz postaje nastale prije tek dvadesetak godina, ali se zapravo ulazi u priču mnogo stariju od njih. Isti je brežuljak stoljećima gledao Otočac kako se mijenja, kako prolazi kroz ratove i obnove, dok je kapelica ostajala na svome mjestu.
Možda je upravo u tome njezina posebnost.
Ne privlači veličinom ni raskoši, nego tihom prisutnošću i pričom koju čuva. A Gospa Žalosna, kojoj je kapela posvećena, toj priči daje značenje koje nadilazi jedan blagdan: postoje trenutci u kojima čovjek ne može ukloniti bol niti vratiti ono što je izgubljeno, ali može ostati postojan, sačuvati blizinu drugoga i ne dopustiti da ga teško iskustvo odredi do kraja.
Zato se na Fortici ne susreću samo povijest i vjera. Ondje se susreću i generacije Otočana koje su prije nas prolazile istim prostorom, svaka sa svojim brigama, svojim gubicima i svojim razlozima za dolazak.
I upravo zato ona fotografija male kapelice među borovima nije samo lijep prizor Otočca.
Jedna mala kapelica doista čuva veliku priču.
