Petnaest godina nakon prvih okupljanja djece i mladih, KUD Dangubice iza sebe ima tri nosača zvuka, Porin, brojne nastupe i od ove sezone i novi prostor. Put do toga vodio je kroz selo, obitelji, starije generacije i ljude koji su bili spremni znanje, vrijeme i rad uložiti u ono što danas prepoznajemo kao kuterevsku baštinu.
Dangubica, u Kuterevu zvana i kuterevka, tradicijski je instrument sela po kojem je KUD Dangubice dobio ime. Kada je društvo osnovano 2011. godine, želja je bila sačuvati ono što pripada Kuterevu – pjesme i plesove, običaje, izvorni govor i sviranje dangubice. Petnaest godina poslije rezultati tog rada vide se u nastupima, albumima, nagradama i Porinu, ali obična subotnja proba listopadske jeseni, pokazuje da iza javne biografije KUD-a postoji puno složenija priča.
Matej Šporčić bio je još srednjoškolac, kada je počeo okupljati djecu i mlade iz sela. Folklorom se već tada bavio u Otočcu pri Folklornom društvu GPOU-a. U Kuterevu je bilo njegovih vršnjaka, djece i domaćih svirača, pa se ideja o vlastitom društvu nametnula gotovo prirodno. Prvu godinu okupljali su se bez službenog imena i registracije, u prostoru koji su im ustupili vatrogasci. Matej pamti oko četrdesetero djece, od prvog razreda osnovne škole do srednjoškolaca. Učili su prve korake i kola, a za nastupe posuđivali ono što im je u tom trenutku bilo dostupno.
Kada je dječju skupinu trebalo pretvoriti u registrirano društvo, važnu je ulogu preuzela Slavica Burić. Kako Matej još nije bio punoljetan, pomogla je pri osnivanju KUD-a i preuzela predsjedničku dužnost dok je on nije mogao službeno preuzeti. Matej je pamti kao sposobnu i upornu ženu koja je znala pronaći rješenje kada ga na prvi pogled nije bilo. Kada su dobili priliku otići na Vinkovačke jeseni, trebalo je rezervirati autobus, iako novac za put još nisu imali. Slavica ga je rezervirala, a poslije pronašla i pomoć kojom je trošak podmiren.
U nastanak društva brzo se uključilo i selo. Roditelji su pomagali, žene su šivale, tražio se domaći materijal, tkano platno, a posuđeni kostimi s prvih nastupa postupno su zamjenjivani nošnjama za koje se nastojala pronaći stvarna lokalna osnova. Kada vlastitog znanja nije bilo dovoljno, tražila se pomoć muzeja i ljudi koji su se stručno bavili narodnim nošnjama i folklornom građom.
Mijenjao se istodobno i sastav društva. Manda Rožman pamti kako je sve počelo s djecom, a onda je Matej počeo okupljati starije. Javila bi se jedna žena, zatim druga, dolazili su i muškarci. Tako je skupina koju su u početku činili gotovo sami maloljetnici postala KUD u kojem su se našle generacije koje su dotad pjesme, govor i običaje uglavnom nosile u vlastitim obiteljima.
Petnaest godina poslije mnogo je lakše pobrojiti ono što su postigli. Prvi nosač zvuka „Kuterevo selo ispod gore“, s izvornim napjevima i pjesmama sela, bio je nominiran za Porin. Slijedio je „Prošeta momče kroz selo“, sniman u vrijeme pandemije kada su članovi u manjim skupinama putovali u studio u Zagreb, a treći album „Momci srebro, a cure su zlato, Kuterevo to je tebi dato“ Porin je i osvojio. Iza Dangubica su državne smotre, međunarodni nastupi i brojna gostovanja, a društvo djeluje kroz pjevačku, izvorno folklornu, dangubašku, tamburašku i dramsku sekciju.
No put od pjesme koju netko pamti iz djetinjstva, do pjesme koja se izvodi na pozornici puno je zanimljiviji od samog popisa nagrada.
Matej je prve „finese“ kuterevskog pjevanja učio od svoje bake. Voljela je pjesmu i tradiciju, a kada bi joj nešto zapjevao, znala bi ga ispraviti da nije dobro „spuštal“, da nije dobro „gonil“ ili loše „basiral“ . Kao dječak nije razumio što mu točno govori. Tek je poslije počeo razlikovati tko vodi glas, tko basira i koliko se način pjevanja može razlikovati od sela do sela. Takve se nijanse teško nauče iz knjige ako ih čovjek prije toga nije imao od koga čuti.
Zato je s vremenom počeo obilaziti starije ljude i zapisivati ono što još pamte. Pjesme, napjeve i običaje nije tražio samo među članovima društva, nego i među pripovjedačima i drugim mještanima. Dio je građe kasnije završio u knjizi i na nosačima zvuka, a dio se još uvijek vraća na probama, kada netko započne pjesmu, drugi se prisjeti stiha, a treći doda pojedinost koju je slušao u vlastitoj kući.
Takav način prikupljanja nije ostao samo na Mateju. Josipa Rončević, tajnica društva i pripadnica mlađe generacije KUD-a Dangubice, odlazila je starijim ženama u selu i slušala njihove priče o običajima. Posebno spominje Dragicu Biondić, kod koje je dolazila upravo zato da čuje ono što ona još pamti. Katica Rončević, Snježana Malčić, Marica Bukovac i Lucija Šporčić također govore o znanju koje su preuzele od svojih roditelja i starijih u obitelji. Mnogo toga što danas donose u KUD nisu prvi put čule na probi, nego kod kuće u svom ranom djetinjstvu.
Upravo je tu vrijednost takvog rada najjasnija. Dio baštine nema urednu arhivsku mapu, datum ni autora. Postoji u nečijem pamćenju, u načinu na koji osoba započne pjesmu, u izrazu koji koristi ili u priči o običaju koji se odavno više ne prakticira. Ako se to znanje na vrijeme ne prenese, nestaje zajedno s posljednjim čovjekom koji ga zna.
Istodobno, u Dangubicama se ne pokušava sve što nastane predstaviti kao staru tradicijsku građu. Anka Burić, najstarija članica društva, rođena 1941. godine, KUD-u se priključila tek oko svoje sedamdesete. Pjevala je i plesala, ali je pisala i vlastite pjesme. Priča mi vrlo ponosno, kako bi joj se noću javila ideja, pa je pokraj kreveta držala olovku i papir. Zapisala bi naslov ili nekoliko riječi kako ih do jutra ne bi zaboravila, a onda bi pjesmu dovršila i predala Mateju. U radu društva tako se susreću ono što je naslijeđeno, ono što se još može spasiti iz sjećanja ljudi, ono što je provjereno i rekonstruirano uz stručnu pomoć i ono što nastaje danas.
Važan segment društva čine svirači. Tradicijska dangubica nosi temelj, ali se kombiniraju i drugi instrumenti, harmonika, prvi i druga bugarija, brač i bas, koji zaokružuju potrebe i javnih nastupa i života društva, a večeras su na probi bili Denis, Ive, Tomislav, Joisp, Luka i Jurica, svirači i pjevači.
Kuterevo svoju tradiciju vidi i u budućnosti, bez obzira na loše demografske podatke i procjene, dvije djevojčice Mia i Lora koje su neumorno plesale i pjevale, samo su dio dječje skupine, koja se rame uz rame nosi i na probama, ali i na svim javnim nastupima.
Petnaesta godina rada donijela je Dangubicama i nešto što im je dugo nedostajalo – prostor u kojem bi konačno mogli objediniti ono što su godinama stvarali i prikupljali. Inicijativa je krenula od župnika Stjepana Zebe. Na mjestu nekadašnjeg pomoćnog objekta u vlasništvu Crkve prvotno se razmišljalo o dvorani za druženje, a u razgovoru sa članovima otvorila se mogućnost da prostor služi KUD-u. Dogovoreno je korištenje s Gospićko-senjskom biskupijom, a u izgradnju i uređenje uključili su se članovi i mještani. Ljudi iz sela davali su priloge za materijal, dio poslova odrađen je vlastitim radom, a pomoć su pružili Grad Otočac i Biskupija.
Način na koji je prostor nastao dosta govori i o samim članovima Dangubice. Petnaest godina ranije tako su se šivale prve nošnje, tražio prijevoz i rješavao svaki sljedeći problem; danas se na isti način uređuje prostor u kojem će nošnje, instrumenti, priznanja, knjige i ostala građa napokon biti zajedno. Dosad su bili raspoređeni po kućama članova, ormarima i garažama, a Matej kroz smjeh skromno ističe kako je njegova garaža dosada bila baza opreme i inventara KUD-a. Bez obzira što unutarnje uređenje novog prostora još traje, probe se ondje već održavaju.
Upravo na ovoj običnoj subotnjoj probi, priča o petnaest godina postojanja KUD-a Dangubice, dobiva posebni dio, onaj koji se ne može pronaći ni u njihovoj biografiji ni na popisu osvojenih priznanja.
Kuterevo danas nema onu količinu mladosti koju pamte stariji članovi. Ni članovi društva više ne žive svi u selu. Neki dolaze iz okolnih mjesta, Švice i Grada, iz Šumećiće, Poljica, a neki i iz Korenice, Zagreba, Zadra ili Varaždina. Ponekad se uspiju naći jednom mjesečno. Njihov se svakodnevni život preselio drugamo, ali veza s Kuterevom nije nestala, ona živi velikim dijelom i kroz društvo.
Matej ni pitanje mladih ne pokušava uljepšati. U osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi uvijek ih se okupi nekoliko, no treba pronaći načine da ostanu. Sam poziv na očuvanje tradicije nije dovoljan. Ako mjesecima na različitim razinama smotri izvode iste programe, mladima to brzo dosadi, i nije im više izazov. Zato su važni putovanja, druženje i zajednička iskustva koja od članstva čine nešto više od jedne probe tjedno.
Jurica Bukovac podsjeća i na drugu stranu takvog rada – odricanje koje publika ne vidi. Svaka proba uzme večer, nastup dan, putovanje nekoliko dana, a sve ono između također netko mora obaviti. Članovi su različite dobi i životnih okolnosti; neki rade, neki ne rade, dio ih je u mirovini. U KUD-u se, međutim, posao ne dijeli prema radnom statusu nego prema tome tko može i želi pomoći. Katica, Snježana, Marica i Lucija, Mandica i druge samozatajne članice zbog toga o članstvu ne govore samo kroz pjesmu, nošnje i nastupe. KUD im znači izlazak iz kuće i razbibrigu, ali i krug ljudi s kojima su tijekom godina postale povezane puno dublje nego što bi sugerirala jedna folklorna proba. Pomažu jedni drugima i u privatnom životu, znaju što se događa u obiteljima drugih članova, primijete kada nekoga nema i uključuju se kada je pomoć potrebna. Ono što je počelo kroz pjesmu nastavilo se i nakon što se nošnja skine i proba završi.
Kod Anke Burić ta druga strana članstva postaje sasvim jasna. U Kuterevu je rođena i ondje je provela život, a KUD-u se pridružila tek u starijoj dobi. Govori kako bi je kod kuće znale boljeti ruke i noge, dok bi na probi, uz pjesmu, ples i ljude, na neko vrijeme na sve to zaboravila. Danas živi sama i večeri su joj duge. Ove je subote zato odlučila ponovno doći na probu, a na pitanje što ju je dovelo odgovorila je bez velikih riječi: „Došla san med ljude.“
Nakon razgovora sa članicama društva i novi prostor mi izgleda potpuno drukčije. Njegova vrijednost nije samo u tome što će narodne nošnje napokon imati ormar, instrumenti sigurno mjesto, a nagrade i knjige policu. U njemu će se ponovno susretati ljudi koji još pamte i oni koji ih tek trebaju saslušati, članovi koji su ostali u Kuterevu i oni koji se vraćaju kada uspiju, roditelji i djeca, stariji kojima proba znači izlazak i mlađi kojima treba dati dovoljno razloga da požele ponovno doći.
Zato poziv članova onima koji folklor poznaju uglavnom s pozornice zvuči sasvim logično: dođite barem jednom na probu, pokušajte sudjelovati i upoznajte KUD s druge strane.
Vrijeme je i mog odlaska iz Kutereva. Vozim se polako zavojitom cestom prema Otočcu i razmišljam kako sam KUD Dangubice do te večeri i sama uglavnom poznavala po onome što se vidi izvana. Porin, tri nosača zvuka, smotre, plakete i gostovanja dovoljno govore o razini koju su dosegli. Ali tek na probi postaje jasno što je sve moralo postojati prije svih tih rezultata i što ih petnaest godina drži na okupu.
Iz Kutereva zato ne nosim popis imena ni nagrada. Nosim toplinu susreta, radost s kojom se ljudi nakon tjedna ponovno vide, poštovanje prema onome što su naslijedili i upornost da to prenesu dalje. Nosim bliskost koja se iz probe prelila u njihove privatne živote, spremnost da se jedni drugima nađu kada treba i onu vrstu pripadanja zbog koje nije svejedno je li netko te subote došao ili nije. A možda najsnažnije, nosim spoznaju koliko čovjeku može značiti jedno mjesto na kojem ga čekaju drugi ljudi – da iziđe iz kuće, zapjeva, nasmije se, na nekoliko sati zaboravi ono što ga tišti i jednostavno bude među svojima.
Za ono što se na pozornici vidi kao uspjeh Dangubice su već dobile kroz priznanja i plakete. Ono što sam te večeri upoznala iznutra, ne stane ni u plaketu ni u vitrinu: osjećaj da negdje pripadaš, da nekome nedostaješ kada te nema i da uvijek postoji razlog da ponovno dođeš.
KUD Dangubice poziva sve zainteresirane da im se pridruže, jer „S dangubicom nisi sam“.
