Za velike ljubavne priče ne treba uvijek ići u kino ni posegnuti za ljubavnim romanom. Njihovi junaci nisu uvijek na filmskom platnu ni među koricama knjige. Ponekad žive u našem susjedstvu, prolaze istim ulicama i susrećemo ih gotovo svakodnevno, a da o njihovoj priči ne znamo gotovo ništa. Od užurbanosti smo se nekako naviknuli vidjeti ljude i prizore, a previdjeti život koji stoji iza njih.
Jedna takva priča već gotovo devet godina ima svoj mali trag na ogradi orljavskog mosta u Požegi. Tko zna koliko još priča čuva taj most, koliko ljubavnih obećanja, odluka i datuma koji nešto znače samo onima koji su ih ondje ostavili. Jedna od njih vodi i do Otočca.
Bilo je to 1. prosinca 2017. godine. On je tada bio ročni vojnik, a njih dvoje na ogradu mosta stavili su svoj lokot. Na njemu su ispisali datum 1. 4. 2017. – dan kada je počela njihova ljubavna priča. Fotografirali su ga, a uz fotografiju je ostala i poruka: „I will always love you.“
Jedan datum, jedan lokot i dvoje mladih ljudi koji tada, kao ni bilo tko od nas na početku neke priče, nisu mogli znati što će sve doći s vremenom.
Gotovo devet godina poslije ponovno su došli u Požegu. On opet u vojnoj odori, zbog novog koraka na svom vojnom putu, ona uz njega kao i onda. Samo što se između ta dva dolaska dogodio život pa ovoga puta nisu bili sami. S njima je bio i njihov sin.
Prošetali su do orljavskog mosta i među svim drugim lokotima pokušali pronaći onaj svoj. I pronašli su ga. Vrijeme ga nije poštedjelo: zahrđao je, izblijedio, a metal je prekrila patina gotovo devet godina provedenih na istoj ogradi. Na staroj fotografiji još je nov, s jasno ispisanim datumom njihove ljubavi. Danas na sebi nosi trag svih godina koje su preko njega prošle.
Promijenio se lokot, a promijenili su se i oni. I baš je u tome cijela priča.
Između fotografije iz 2017. i ponovnog susreta s istim lokotom nije praznina, nego njihov život. Sve ono što su u međuvremenu zajedno gradili, mijenjali, prolazili i čuvali za sebe. Ne znamo detalje i ne trebamo ih znati. Neke stvari pripadaju samo ljudima koji su ih živjeli.
Dovoljno je ono što znamo: tada su bili njih dvoje, a danas su se istom lokotu vratili sa svojim sinom.
Možda je upravo u tome sva ljepota ove sasvim obične, a opet neobične ljubavne priče. Nema filmskog scenarija ni velikih kulisa. Ima jedan most u Požegi, zahrđali lokot i gotovo devet godina između njih dvoje tada i njih troje danas.
Lokot tog prosinca 2017. nije mogao znati što će slijediti. Nisu mogli ni oni. Danas je ostao nijemi svjedok vremena koje je prošlo. Datum na njemu govori kada je njihova priča počela, a što su toga prosinačkog dana zajedno zaključali na ogradi orljavskog mosta, znaju samo njih dvoje.
