Camino: Put prema sebi
Nada Rogić / 25. Srpanj 2026.
Postoje putovanja s kojih se vratimo s fotografijama i suvenirima. I postoje ona s kojih se vratimo drukčiji. Jednostavno je tako.
Danas je blagdan svetoga Jakova apostola, zaštitnika hodočasnika. Njegovo ime već se stoljećima povezuje s Caminom, mrežom drevnih hodočasničkih puteva koji iz različitih europskih zemalja vode prema Santiago de Composteli na sjeverozapadu Španjolske. Ondje se, prema kršćanskoj predaji, nalazi njegov grob, a svake godine tim putevima prođu stotine tisuća ljudi iz cijeloga svijeta.
No prije Camina postojao je čovjek.
Jakov je bio ribar, sin Zebedejev i brat svetoga Ivana Evanđelista. Radio je običan posao, živio običnim životom, sve dok ga Isus nije pozvao da ostavi mreže i pođe za njim. Nije tražio jamstva ni objašnjenja. Krenuo je. Bio je među trojicom apostola koji su svjedočili najvažnijim trenucima Isusova života. Nakon Kristova uskrsnuća naviještao je evanđelje, a oko 44. godine postao je prvi apostol koji je zbog svoje vjere podnio mučeničku smrt.
Kršćanska predaja govori da njegovi zemni ostaci počivaju u Santiago de Composteli. Upravo je štovanje njegova groba tijekom stoljeća stvorilo Camino, danas jedno od najpoznatijih hodočašća na svijetu.
Ali ljudi ne idu onamo samo zbog jednoga groba.
Dolaze zbog onoga što Jakov svojim životom i danas govori. Da se na pravi poziv ne odgovara riječima, nego korakom. Hodom.Da se sigurnost ponekad mora ostaviti iza sebe. Da se put ne otkriva prije polaska, nego tek onda dok njime hodaš.
Možda je upravo zato Camino postao toliko blizak i čovjeku 21. stoljeća. U vremenu kada neprestano žurimo, on vraća ritam koraka. U vremenu buke vraća tišinu. U vremenu u kojem stalno gledamo u ekrane, vraća pogled prema čovjeku koji hoda pokraj nas i prema nama samima.
Oni koji se vraćaju s Camina rijetko govore o kilometrima. Ne pamte koliko su ih boljele noge ni koliko je bilo uspona. Pamte susrete, jednostavnost dana, tišinu i osjećaj da im je, nakon dugo vremena, bilo dovoljno samo ono što nose u ruksaku na leđima.
Ne mora, međutim, svatko otići u Španjolsku da bi imao svoj Camino.Netko ga prolazi uz bolnički krevet. Netko nakon gubitka roditelja. Netko kada mora oprostiti, netko kada treba donijeti odluku koju godinama odgađa ili ponovno pronaći smisao života. Na tim putevima nema žutih strelica, ni uputa, ni pečata koji potvrđuju da smo stigli na lokaciju. Postoje samo koraci i vjera u hod. Možda je upravo to najveća poruka svetoga Jakova.
Jakov nas nije učio kako izbjeći težak put. Pokazao je da se na put mora krenuti, čak i kada ne znaš kamo će te on odvesti. U tome je njegova snaga. I zato Camino nije samo put prema Santiago de Composteli. On je podsjetnik da se najveća hodočašća ne događaju na karti Europe, nego u čovjekovu srcu.
Jer najduži i najzahtjevniji put često nije onaj preko planina i ravnica. To je onaj obični put prema samome sebi.