Svisvete, u narodu zvane i Mali Božić, nekada su imale sasvim drukčiji ritam od onoga koji danas vežemo uz prvi dan studenoga. Bio je to veliki blagdan koji se pripremao danima, pa i mjesecima prije, a u toj pripremi nije bilo mnogo kupovine ni gotovih rješenja. Ono što će se odnijeti na grob već je raslo u vrtu, čekalo u šumi ili se pripremalo u kući.
Početkom jeseni, a posebice u listopadu, vrtovima su ljepotu davale lepe kate, domaće starinsko cvijeće koje se sadilo, njegovalo i čuvalo upravo za Svisvete. Najčešće bijele i u svim nijansama rozo-ljubičaste, a kasnije i žute, domaćice su ih pred prve mrazove pokrivale novinama i starim krpama samo da izdrže do blagdana. Tko je uspio sačuvati više cvijeta, imao je dovoljno i za veći buket, a ranije bi se po gajevima i šumi ubrao bršljan, ponekad i četine, zimzelene grančice kojima su se buketi oblikovali i ukrašavali.
Tu su posebno dolazile do izražaja domaćice za koje se govorilo da su rukotvorne. Danas bismo to možda nazvali kreativnošću, ali biti rukotvorna tada je značilo nešto više: imati ruku, oko i osjećaj kako od onoga što imaš napraviti nešto lijepo i posebno.
Ni grobovi tada nisu izgledali kao današnji. Većinom su bili jednostavni, zemljani, poneki omeđen betonskom pasicom, dok su spomenike i ploče češće imale samo bogatije, gazdinske obitelji. Zemljani grobovi uređivali su se busanjem. Otkopavala se živa trava s plitkim korijenjem i njome se izvana oblikovao obrub groba, a površina se prekrivala svake godine novom zemljom. Posebno se cijenila ona tamna, gotovo crna, donesena iz šume.
Na tako uređenu zemlju slagali su se cijeli cvjetovi lepih kata, najčešće u obliku križa, a oko njih bi se posipale latice. U kućama koje su imale košnice i vlastiti vosak pravile su se i voštanice, dok su se milikerci – obične bijele parafinske svijeće – kupovali komadno ili u kutijama od desetak komada. Nije ih trebalo biti mnogo. I nekoliko milikeraca na grobu značilo je puno.
Još mi se čini da pamtim miris zemlje i toplog parafina milikeraca iz otočke Cosmochemije, ali od svega mi je najdublje ostala urezana svisvetska večer.
Posebno se držalo do večernjeg obilaska groblja na Svisvete. Oko šest sati već bi pao mrak, a po grobovima bi treperili sitni plamičci. Šetalo se među grobovima, obilazilo svoje pokojne, susjede i obitelj, daljnje rođake, zastajalo i razgovaralo, a usput se, naravno, malo i škicnulo kako je ki naredil grob. Gledalo se kako je zabusan grob, kako su složene lepe kate, kakav je buket napravila koja domaćica. Ono što bi jedna napravila, druga bi zapamtila i možda dogodine pokušala slično ili drukčije. Znatiželja je u selu bila i poželjna i mudra jer se upravo tako učilo i tako se običaj prenosio dalje.
Dok bi se hodalo po groblju, dugo u noć čula su se crkvena zvona. I zvonjenje je imalo svoj red. Dečki iz sela izmjenjivali su se na zvonjenju u crkvenom tornju, uz mežnjara koji ih je podučavao kako se pravilno zvoni, a ne klampara. Jedni bi završili, drugi preuzimali, a zvona su odzvanjala nad selom i grobljem dugo nakon što bi pao mrak, do iza ponoći.
Nama djeci sve je to bilo pomalo strašno, možda upravo zbog te mističnosti koja je pratila cijelu večer. Noć, groblje puno sitnih plamenova, zvona koja se čuju izdaleka i priče starijih davali su Svisvetama nešto što je danas teško objasniti. Kad bi plamičak iznenada zadrhtao, znalo je zalediti krv u žilama jer se govorilo da takav treptaj nije uvijek bez razloga, da su duše došle pozdraviti svoje ili da se pokojni na neki način javljaju.
Vjera, priča, dječja mašta i strah tada se nisu posebno razdvajali, a jednostavnost sela svemu je davala strahopoštovanje kakvo poslije više nikada nisam doživjela.
Povratkom s groblja blagdan nije završavao. Na prozorskim daskama isticale su se dušice ili lumini. Dušica se najprije naredila: u staklenu čašu, zdjelicu ili teglu nalilo bi se dva-tri prsta vode, zatim dva prsta običnog jestivog ulja, a na površinu bi se stavio pluteni plovak s provučenim stinjem, odnosno fitiljem.
Prije paljenja najstarija žena u obitelji prekrižila bi dušicu, naminila je za pokojnika ili više njih kojima se pali, a zatim se molio Oče naš, Zdravomarija i Slava Ocu.
U vrijeme kada se ulje kupovalo ili odlivalo u staklene boce i pažljivo čuvalo u kući, trebalo ga je na vrijeme odvojiti, ponekad i sakriti, za lumine. Ako bi netko za svoje mrtve odvojio tek malo ulja, selo je i to znalo protumačiti. Škrtost prema pokojnicima nije bila osobito časna stvar jer je držati do svojih mrtvih značilo pokazati da ih kuća nije zaboravila.
Dušice su se stavljale na prozorske daske tako da se njihov plamen vidi i izvana, a selo je to, naravno, posebno gledalo. Na zimskim prelima se poslije znalo razmatrati tko je za koga upalio lumin, koliko ih je gorjelo na kojem prozoru, a bome i gdje ih nije bilo. Danas bi nam takvo zavirivanje u tuđu kuću možda djelovalo pretjerano, ali tada je bilo dio života zajednice u kojoj se dobro znalo tko je čiji, od koga je ostala kuća, njiva ili komad zemlje i tko je prije nas živio pod istim krovom.
Držanje do pokojnika nije bilo samo pitanje groba i svijeće. Bilo je to i čuvanje obiteljske priče. Te večeri stariji su pričali o djedovima koji su odlazili na fronte i bakama koje su ostajale držati kuću i djecu, o onima koje je odnijela sušica ili tuberkuloza, onima koje je naglo prekinula matra, o španjolici, teškim godinama ratova i životima koji su završili mnogo prije nego što smo se mi rodili. Pamtila su se imena i nadimci, poslovi kojima su se preci bavili, rodbinske veze, tko je gdje živio, tko je koga volio i tko je kome pakostio, čija je bila koja njiva i od koga je ostala kuća.
Mi djeca smo slušala i tako upoznavala ljude koji su živjeli nekada davno prije nas. Nije za svakoga postojala fotografija, nije bilo nacrtanih obiteljskih stabala, a mnoge priče nikada nisu zapisane. Živjele su dok ih je netko znao ispričati i dok je netko mlađi bio spreman zapamtiti. Uz ime pokojnika dolazila je njegova priča, a s njom i dio obiteljske povijesti.
S vremenom su dušice gotovo nestale s prozora, a milikerce su zamijenili plastični lampioni. Postali su praktičniji, dulje gore i polako su postali uobičajena slika naših groblja. Danas su čak i oni sami priča za sebe, samo sasvim drukčija – ona o količinama plastike i otpada koji nakon blagdana ostaje iza nas. Negdje ispod te nove priče zamaglili su se busanje groba, crna zemlja iz šume, lepe kate čuvane od mraza, križevi složeni od cvjetova i latica, buketi od bršljana i četine, milikerci, dugo zvonjenje i dušice na prozorima.
Ništa od toga nije nestalo odjednom. Jedna je generacija prestala raditi ono što je prethodnoj bilo sasvim prirodno, pa je običaj najprije postao starinski, zatim nepraktičan, potom nepotreban i na kraju gotovo zaboravljen.
Dušice palim i danas. Bez njih mi Svisvete nisu potpune. Naredim ih, zapalim i stavim na stol, a onda gotovo uvijek završim među starim fotografijama i albumima. Jedno lice povuče drugo ime, uz ime se vrati nadimak, posao, neka zgoda koju sam čula kao dijete ili priča o ljudima koje nikada nisam upoznala, a ipak su ostali dio obitelji.
Možda upravo zato običaj paljenja dušica za mene nikada nije postao ni starinski ni nepotreban. U njemu je ostao trenutak u kojem zastaneš, izgovoriš nečije ime i pustiš da se uz njega vrati priča. I danas, kad plamičak dušice zadrhti na stolu u predvečerje Svisveta, vrati se ona mistična noć iz djetinjstva, zvuk zvona s crkvenog tornja, miris zemlje i toplog parafina, stare priče i lica kojih odavno nema.
