Posljednjih godina ime Ane Klikovac sve se češće povezuje s rijekom Gackom. Kroz udrugu Spasi Gacku postala je jedno od najprepoznatljivijih javnih lica koje upozorava na važnost očuvanja jedne od najvrjednijih hrvatskih rijeka, a njezin angažman nedavno je dobio i novu dimenziju imenovanjem za zamjenicu predsjednika Povjerenstva za strateško planiranje, zaštitu i revitalizaciju rijeke Gacke.
Ana se javnosti predstavila i knjigom „Spasi Gacku!“, u kojoj kroz poeziju, fotografije i osobne zapise govori o rijeci koja je obilježila njezin život.
No, iza javnih nastupa, inicijativa i projekata stoji žena čiji je profesionalni put započeo daleko od obala rijeke i Otočca. Doktorica ekonomskih znanosti, autorica i poduzetnica iz Zagreba nije u Otočac došla zato što je ovdje odrasla, nego zato što je u ovom kraju prepoznala nešto zbog čega je odlučila ostati i uključiti se.
Kako jedna uspješna žena iz Zagreba postane jedna od najglasnijih zagovornica zaštite ličke rijeke? Što ju je dovelo u Otočac, kako danas gleda na rijeku Gacku i vjeruje li da se njezina budućnost još uvijek može mijenjati? O tome razgovaramo s Anom Klikovac.
Tko je Ana Klikovac?
Javnost vas danas ponajprije poznaje po udruzi Spasi Gacku. No, kako biste Anu Klikovac predstavili nekome tko za vas prvi put čuje?
Ana Klikovac može biti sve što poželi. Kao cvijet koji ima puno latica, tako i ja mogu biti toliko toga odjednom. I danas, kad se predstavljam, kažem da sam pjesnikinja i aktivistica za rijeku Gacku. Sve drugo ostavljam ljudima da istraže. Stavljam naglasak na ono što dolazi iz moje duše, na svoje talente i na ono što sam dobila kao Božji zadatak. To sam ja! Sve drugo su diplome koje mogu steći i drugi koji ulože trud. A ovo je baš moja kreacija i način, to predstavlja mene.
Doktorica ste ekonomskih znanosti, poduzetnica, autorica i aktivistica. Jeste li ikada mogli zamisliti da će zaštita jedne rijeke postati važan dio vašeg života?
Ni u snovima to nisam mogla zamisliti, ali nije me ni previše začudilo da sam tim putem krenula. Jer sada znam, život mi je gradio temelje, da me pripremi za moju glavnu ulogu spasiteljice rijeke Gacke.
Zagreb je bio moja baza cijeli život. Tu sam stvarala karijeru i obitelj. I mislila da živim život koji trebam živjeti. Do 35-te godine sam i doktorirala i rodila troje djece. Radila sam kao profesorica na fakultetu, predavala računovodstvo i reviziju. Do te točke, ispunila sam sve svoje tadašnje ciljeve. I onda sam zastala i pitala samu sebe – i što sad? Tako sam se okrenula zdravlju i prirodi, završila edukacije u području homeopatije i 2015. godine pokrenula vlastitu homeopatsku praksu. I tu sam isto došla do maksimuma, te postala predavač na najprestižnijoj indijskoj akademiji za homeopatiju. Homeopatijom se bavim još i danas, a računovodstvo i reviziju sam napustila 2017. godine. I kad sad pogledam unatrag, to je savršen spoj znanja i vještina koje su mi potrebne da spasim rijeku Gacku. Imam znanja forenzičke revizije na kojoj sam doktorirala, pa se lakše mogu uhvatiti u koštac sa „silama“ koje vladaju Gackom, a glavni fokus mi je priroda i zdrav život, pa je logično da se borim i da stanovnici Ličko-senjske županije imaju uvjete za sretan i zdrav život kraj rijeke Gacke i Like.
Što vas je iz Zagreba dovelo upravo u Otočac?
Stari hotel Gacka! Tu sam provela veliki dio svog djetinjstva i smatrala sam ga svojim domom. Sve do rata, kad je devastiran, boravila sam tamo s obitelji gotovo sve vikende i praznike, i tako punih 15 godina. Zauvijek sam zapamtila taj hotel i rijeku Gacku i sve ljude koji su radili u tom hotelu, koji su bili divni prema meni. Sve te godine, od početka rata, pa do 2021. kad sam se vratila na Gacku, patila sam za tim hotelom u duši, sanjala ga, a u dva navrata sam ga došla i pogledati na putu s mora, ranih 2000-ih godina. I onda sam u veljači 2021., na povratku iz Zadra, ugledala s autoceste stari hotel Gacka i uz njega novi hotel. Plakala sam cijelim putem do Zagreba od sreće i govorila: „Sad se mogu vratiti na Gacku“. Tako da, kad sam saznala da mogu odsjesti u novom hotelu, tik uz moj stari hotel, to je bio moj povratak. I sjećam se da sam zvala hotel i tražila sobu s pogledom na stari hotel Gacka, na ruševinu. A oni su mi rekli, „to nas još nitko nije tražio“. I ostalo je povijest! Eto me, tu sam da spasim Gacku!
Kada je počela priča s rijekom?
Sjećate li se prvog susreta s rijekom Gackom? Što vas je tada posebno dojmilo?
Moj prvi dolazak na Gacku je bio netom nakon mog rođenja. To je ujedno bio i prvi dolazak moje obitelji na Gacku. Tako da se ja tih prvih godina ne sjećam, ali znam da su mi uvijek pričali da sam puzala ispod stolova u hotelu. No, prvo moje sjećanja s Gacke je sjećanje kako stojim na malom mostiću iza hotela Gacka, kojeg više nema, i promatram vodu kako teče, a potočnice se ljuljaju u vodi. Stajala sam tako kao hipnotizirana od te ljepote i nikad taj doživljaj nisam zaboravila. Zato sam na logo svoje tvrtke stavila potočnicu. Na rijeci sam uvijek bila svoja, slobodna, sretna, hrabra. Ti su me doživljaji vratili njoj.
Kada ste shvatili da više ne možete biti samo promatrač, nego da želite nešto promijeniti?
Iste sekunde kad sam čula da je rijeka Gacka ugrožena, te da je u povijesti već bila osakaćena, rekla sam - Da, ja ovdje moram pomoći! Istog trena mi je bilo jasno da sva svoja znanja, talente i vještine trebam upotrijebiti da spasim ovu rijeku. Jer u suštini ja sam i govornik i predavač. Imam vještine pisanja i izražavanja. I zato sam odlučila pisati i govoriti u ime rijeke Gacke.
Zašto baš Gacka? Što ste u njoj prepoznali da je postala toliko važan dio vašeg života?
Rijeka Gacka je meni dala ljubav i sretno djetinjstvo. Najmanje što mogu učiniti za Gacku je da sada ja njoj pomognem. Jednostavno, osjetila sam da je to moj poziv, da je zato nikad nisam zaboravila – da bi se vratila i spasila je.
Jeste li se zadnje vrijeme susreli s pitanjem: "Zašto se jedna Zagrepčanka bori za Gacku?" Kako na to odgovarate?
O, to često čujem! Nekima se to nije sviđalo ispočetka, jer im je bilo čudno zašto bi ja voljela Gacku „više“ nego oni. No, kasnije se to promijenilo kako su me bolje upoznali. Ipak, većina ljudi je od prve shvatila da je upravo to što sam iz Zagreba moj „glavni adut“ u spašavanju Gacke. Jer ja to ne moram raditi, ja to želim! Ja se nisam borila radi svoje egzistencije uz rijeku, nego sam se borila za druge, za ljude koji tu žive. I to je svima bilo neobično. Samim time, ljudi su o tome komentirali, pričali, čudili se. A time su postizali moj cilj – počelo se pričati sve više i više o spašavanju Gacke. Moj poziv „Spasi Gacku“ ušlo je ljudima u uši i svakodnevicu. Radi moje neobične uloge, dovela sam Gacku ljudima u fokus. I to ne samo u Lici, nego i šire. Jer sam bez prestanka i svakodnevno objavljivala na svojim društvenim mrežama Gacku i staro korito te prikupljala pratitelje sa svih strana Hrvatske i svijeta. E, zato je bitno da sam došla iz Zagreba! Jer je to ljudima bilo neprirodno, zanimljivo – i dovelo je do ovih rezultata koje danas vidimo.
Mislite li da se ponekad vrijednost nekog kraja jasnije vidi upravo očima nekoga tko u njemu nije odrastao ili tko u njemu ne živi stalno?
Apsolutno! Zato jer sam toliki niz godina živjela odvojena od Gacke, kad sam se vratila cijenila sam svaki provedeni dan uz rijeku, svaki cvjetić, svaki trenutak i doživljaj. I onda se vraćala natrag u Zagreb, u stan, u smog, na beton, između dvije zgrade s pogledom na tuđe balkone. I mislila si: „zamisli – netko živi kraj Gacke svaki dan, a nije svjestan koliko je sretan“. Meni je bila želja živjeti kraj Gacke, a oni su već tamo i ne bore se za nju. I zato me razveseli svaki put kad mi netko zahvali što se borim za njihov kraj. Ljudi to prepoznaju. Divni su ljudi! A ja samo molim Boga da mi nikad ne postane biti „obično“ prelaziti plavi most ili stajati uz rijeku Gacku.
Život uz rijeku
Što vas je Gacka naučila o prirodi, a što o ljudima?
Naučila me da su se ljudi otuđili od prirode i od rijeke. Koriste je, a ne poznaju je. Naučila me da je priroda vječna, a ljudi su prolazni. I da vrijeme koje imamo na ovoj Zemlji provedemo tako da ostavimo trag, da oplemenimo drugima život. A ne da ostavimo sramotni trag kao oni koji su donosili odluke 1965. godine, koji su uništili Gacku i ostavili je nama u nasljeđe osakaćenu!
Je li vas ta borba za rijeku promijenila i kao osobu? Na koji način?
Je, na sve moguće načine. Postala sam ona koja zaista jesam. Kad sam se vratila na Gacku vratila sam se pisanju pjesama i fotografiranju, što je bio moj davno potisnut talent, koji mi nije bio dozvoljen da ga ispoljim u mladosti. Gacka je opet u meni to potaknula. I zato sam objavila do sada već devet zbirki pjesama u čast rijeke Gacke, i imam pravilo da je Gacka uvijek na naslovnici, ma koja tema knjige bila. Gacka je moja inspiracija i moja misija. Ona me vratila natrag k sebi. Rekli bi - na tvorničke postavke, jer sam kroz godine odlutala od svoje prave prirode.
Što vas je tijekom svih ovih godina najviše razočaralo, a što vam je dalo snagu da nastavite?
Razočarala me činjenica da je moguće da ti najviše naude upravo oni ljudi koji bi te prvi trebali voljeti i čuvati. A ista ta iskustva dala su mi najveću snagu da se izborim za život koji sada živim. I to je još jedna moja paralelna misija - zaštita žena žrtava obiteljskog nasilja, o čemu isto pišem. Mislim si, ako i jednoj ženi mogu pomoći tako da javno progovorim o obiteljskom nasilju koje sam ja proživjela, onda se isplati pričati. Opet, koristim pisanje i dar govora da pomognem drugim ženama.
Tako je bilo i s rijekom, izdali su je u povijesti baš oni ljudi koji su kraj nje i od nje živjeli, a koji su je trebali čuvati.
Udruga Spasi Gacku
Što je bio konkretan povod za osnivanje udruge?
Bio je to logičan slijed zbivanja. Osjetila sam da je potrebno izaći iz sigurne zone mog djelovanja i da je potrebno da od moje individualne inicijative kao fizičke osobe, kreiram i osnujem udrugu s kojom mogu formalno zastupati rijeku pred svim institucijama.
Kada pogledate razdoblje od osnutka do danas, koji trenutak smatrate najvećim uspjehom?
Pokrenula sam prvo svoju privatnu Facebook stranicu SPASI GACKU početkom 2024. godine, potom je osnovana udruga 1. veljače 2026. godine i bio je to početak ozbiljnog zastupanja rijeke i ozbiljnog aktivističkog djelovanja. A moj najveći uspjeh je upravo ovo nedavno imenovanje na funkciju zamjenice predsjednika Povjerenstva za strateško planiranje, zaštitu i revitalizaciju rijeke Gacke. I to što me sad svi ljudi već prepoznaju kao onu koja želi spasiti Gacku.
Aktivistima se često prigovara da je lakše upozoravati na probleme nego ponuditi provediva rješenja. Što odgovarate onima koji smatraju da su zahtjevi udruge Spasi Gacku ambiciozni, ali teško ostvarivi?
Da je revitalizaciju rijeke Gacke teško ostvariti, ne bi Europska unija tražila od svojih država članica da do 2030. godine obnove 25.000 kilometara rijeka. Dakle, Europska unija je ta koja to traži – da se rijeke vrate u svoje prirodno stanje te da se uklone umjetne prepreke poput brana i pregrada. Ovdje se samo poklopilo da je Europska unija donijela taj Zakon o obnovi prirode u isto vrijeme kad su i moje aktivnosti krenule. Mislite da će Hrvatska reći EU da je to teško ili preambiciozno? Neće, nego će morat to napraviti!
Ipak, onima koji tako razmišljaju i govore – da je sve ovo za što se borimo teško izvedivo – preporučam da počnu to govoriti onima koji potapaju Kosinj ili razvlače cijevi da dodatno iscrpljuju Gacku. Zašto ne govore da je teško od jedne predivne doline napraviti umjetno jezero te potopiti i povijest i tuđa ognjišta?!
Je li bilo trenutaka kada ste ozbiljno razmišljali o odustajanju? Što vas je zadržalo u ovoj priči?
A ne, nema odustajanja! Mnogi bi odustali sto puta na mom mjestu, jer bilo je dosta izazova, ali misija treba biti iznad svega. Rođena sam za ovu ulogu, tako da odustajanje nije opcija. A imam i sreću da su uz mene ljudi koji me zaista vole – moja sestra Silvija, koja je također članica udruge SPASI GACKU, moja prijateljica Ružica Banić, tajnica udruge, i moj Zvone koji me podržava u ovoj misiji i vjeruje u mene.
Nova odgovornost
Kako ste doživjeli imenovanje zamjenicom predsjednika Povjerenstva za strateško planiranje, zaštitu i revitalizaciju rijeke Gacke?
Zahvalna sam za imenovanje u zamjenicu predsjednika i da su prepoznali da mi je mjesto u takvom Povjerenstvu. Jako sam zadovoljna gradonačelnikovim odabirom članova povjerenstva. Sve su to ljudi za koje se zna da se isto godinama bore za Gacku. Sve redom glasni i pametni ljudi. Svatko od nas ima svoje specifične kvalifikacije i očekujem izvrsnu suradnju s kolegama. Moja prijateljica Ružica prozvala nas je reprezentacijom – jer svi mi imamo neku svoju matičnu platformu s koje djelujemo, a sad smo pomno odabrani i ujedinjeni u jedan tim da se borimo za Gacku. I kao što igrači reprezentacije zaborave na klupska nadmetanja i izgrade zajedništvo u dresu reprezentacije, tako ćemo sad i mi „igrati“ za Gacku. Veselim se!
Ulaskom u Povjerenstvo prelazite iz uloge aktivistice u dio institucionalnog procesa. Mijenja li to i vaš pogled na način na koji se problemi rješavaju?
Smatram da je to izvrstan put da se brže dođe do željenih rezultata, a to je da Gacka opet poteče svojim starim koritom, te da se cijeli tok zaštiti za sva vremena od devastacije i neprimjerene eksploatacije.
Sada više niste samo kritičarka sustava, nego i dio tijela koje treba ponuditi rješenja. Hoćete li biti spremni javno reći ako Povjerenstvo ne ispuni očekivanja ili ako njegovi prijedlozi ostanu bez stvarnog učinka?
To sigurno od mene možete očekivati. U ovom sam povjerenstvu u ulozi aktivista, a aktivisti imaju gorljivu želju da ispune cilj u koji vjeruju. Očekujem da se povjerenstvo redovito sastaje i da složno djeluje prema institucijama. Sve drugo bi bilo suprotno mojim osobnim ciljevima i ciljevima moje Udruge.
Načula sam već kroz godine i komentare, da su se ljudi pitali tko stoji iza mene, ili koji je moj skriveni motiv. Iza mene stoji samo Gacka i moj je jedini motiv Gacka. Mogu na to samo odgovoriti – promatrajte me i vrijeme će vam sve pokazati.
Što bi građani Otočca i Gacke doline trebali moći vidjeti kao prvi konkretan rezultat rada Povjerenstva?
Treba jasno postaviti ciljeve i stav Povjerenstva. Moja udruga SPASI GACKU zalaže se za revitalizaciju oba kraka rijeke Gacke, ne samo sjeverni krak, što nam za sada nude kao neko polovične rješenje. I to je moja uloga u Povjerenstvu, da se za to izborim. Očekujem da se Povjerenstvo izjasni u tom smjeru i da zauzmemo jedinstven i čvrst stav o revitalizaciji oba kraka. Jer ako žrtvujemo lijevi krak rijeke prema Švici, jesmo li mi onda zaista povjerenstvo koje se bori za Gacku i njezinu revitalizaciju? Jer Gacku predstavlja postojeći tok, sjeverni i južni krak!
Zašto je očuvanje Gacke važno ne samo ljudima koji žive uz rijeku, nego i Hrvatskoj u cjelini?
Hrvatska je turistička zemlja, a turizam ne čini samo more. Gacka dolina ima šarolike ponude za turiste tokom cijele godine. Tu imate apsolutno sve da privučete ljude iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, kao što je to i bilo kroz povijest. Tu možete naći i mir i aktivni odmor. I ukusnu domaću hranu i gostoprimstvo lokalnih ljudi. Gacka je i omiljena destinacija ribiča. A ja ću iz svog iskustva reći da Gacka dolina može biti i novi dom svima onima čiji posao nije vezan za ured. Kvaliteta zraka, tla i vode, mir i tišina, zdrava hrana, presudni će biti faktor onima koji mogu uzeti svoj laptop i raditi od kuće. Zašto bi netko živio u zagušljivom stanu, u četiri zida, kad može u ovakvom okruženju biti još kreativniji i uspješniji u svom poslu. Možda će jednog dana biti luksuz imati kuću uz rijeku Gacku, ako ikada dođe do problema s pitkom vodom. Za sada još kažu da je kvaliteta vode zadovoljavajuća. Pa mi to trebamo očuvati, a ne uništavati! Pitka voda i mir - to je pravo blago!
Knjiga "Spasi Gacku!"
Zašto ste priču o rijeci odlučili ispričati i kroz poeziju i fotografiju?
Zato jer sam željela prenijeti emocije čitateljima. I poruke onima koji uništavaju Gacku. Pišem o starom koritu u pjesmama, o ljepotama Gacke, o budućnosti naše djece uz Gacku. I sve to potkrijepim fotografijama koje služe da očaraju čitatelje ljepotom ili da ih osvijeste kad vide devastirano prazno korito. Nekada je lakše nešto prenijeti kroz stih ili fotografiju nego kroz tisuće stranica dosadnog i nerazumljivog elaborata. I zato se poezijom borim za rijeku Gacku.
Može li umjetnost ponekad doprijeti do ljudi snažnije nego stručni podaci i upozorenja?
Da, jer poruke idu iz moje duše i srca direktno u njihove. Za ovu se rijeku borim iskreno i s ljubavlju. I zato mi ljudi vjeruju. Zato će sada vjerovati i Povjerenstvu, jer sada mogu mirno spavati kad ih ja tamo zastupam.
Pogled unaprijed
Kakvu rijeku Gacku želite ostaviti generacijama koje dolaze?
Gacku koja teče punim tokom, s ponovno naseljenim sjevernim i južnim krakom te brojnim turistima koji će diviti ljepotama rijeke Gacke, njezinim izvorima i zaista posebnim švičkim slapovima.
Što danas smatrate najvećim izazovom u njezinoj zaštiti?
Stav ljudi koji su se predali, koji ne shvaćaju da su oni dio promjene i zaštite Gacke. Ljudi su zaboravili da oni biraju vlast, te da je moć u njihovim rukama. Ljudi su ili zastrašeni ili uspavani. A zato je moja misija upravo to – ljudi! Ja sam tu za ljude. Da ih probudim iz zimskog sna. I zato mnogima smeta moj aktivizam. Ja sam tu da pokažem ljudima da je promjena moguća i da jedna osoba može pokrenuti promjenu.
Ako za pet godina ne bude vidljivog pomaka u revitalizaciji Gacke, hoćete li moći dio odgovornosti za takav ishod preuzeti i vi kao zamjenica predsjednika Povjerenstva?
Apsolutno! I nemojte čekati pet godina da me to pitate. Pomaci se trebaju vidjeti svake godine.
Kad biste jednom rečenicom morali objasniti zašto se vrijedi boriti za Gacku, kako bi ona glasila?
Pogledajte prazno korito u Švici i Brlogu. To sutra može biti prizor s prozora vaše kuće.
Ovo je sad naša prilika! Čekali smo 60 godina da dobijemo ovu priliku. Ako je sad propustimo, nas će buduće generacije prozivati i kriviti. Ako smo ovo sad pokrenuli, onda treba ustrajati i istjerati to do kraja! Borimo se da naša djeca imaju sutra svoj dom uz rijeku. A ne pusto korito kao u Švici i Brlogu.
Kratko o Ani
Omiljeno mjesto uz Gacku?
Most uz stari hotel.
Jutro ili večer?
Jutro.
Tišina ili razgovor?
Oboje.
Knjiga kojoj se uvijek vraćate?
Igra života i kako je igrati.
Što vas najviše razveseli?
Gacka.
Što vas najbrže naljuti?
Nepravda.
Bez čega ne započinjete dan?
Osmijeh uvijek.
Koju osobinu kod ljudi najviše cijenite?
Odvažnost.
A koju najteže podnosite?
Zlobu.
Zagreb vam je dao…
DJECU.
Otočac vam je dao…
ŽIVOTNU MISIJU.
Koju biste životnu lekciju voljeli prenijeti mladima?
Nikada ne dozvolite drugima da vas skrenu s puta radi kojeg ste rođeni!!!
Za kraj…
Ako jednog dana više ne budete morali spašavati rijeku, po čemu biste voljeli da vas ljudi pamte?
Uvijek ću paziti na rijeku! I kad poteče u svoja dva kraka, i dalje ću imati „posla“ oko nje. Treba razvijati gospodarstvo i turizam duž ta dva kraka. Treba učiti mlade generacije kako se čuva rijeka Gacka. Treba ostaviti i pisani trag o ovim našim izazovima i vremenima. A moje knjige ostaju iza mene.
Neka me pamte kao onu koja je toliko voljela rijeku Gacku, da je cijeli svoj život preokrenula da bi se posvetila tome da ju spasi i čuva.
