Dvadeset i tri minute propovijedi na dopodnevnoj misi u Svetištu Majke Božje od Krasna na blagdan Male Gospe otvorile su puno više od same priče o Marijinu rođenju.
Fra Kristijan Radoš, predvoditelj mise, govorio je o čovjeku koji pred Boga često dolazi s cijelim popisom želja, molitava, briga i očekivanja. O tome kako se možemo umoriti čak i od vlastitih želja. O potrebi da barem nakratko prestanemo samo tražiti i zapitamo se što smo mi to donijeli. O Mariji koja čovjeka ne zadržava na sebi, nego ga riječima iz Kane ponovno usmjerava Kristu: „Što god vam rekne, učinite.“
Govorio je i o našoj stalnoj potrebi da čekamo neko bolje vrijeme, bolje okolnosti i nova rješenja, dok nam prolazi jedino vrijeme koje zaista imamo – sada. O ljudskoj želji za veličinom, o neprestanom uspoređivanju, nezadovoljstvu i zahvalnosti koju, kako je naglasio, treba učiti.
Bila je to propovijed o Maloj Gospi, ali jednako tako i propovijed o nama danas.
Zato sam je zabilježila i pretvorili u tekst. Neke njezine rečenice vrijedi pročitati polako, neke možda i više puta. U nastavku donosimo uređeni prijepis propovijedi fra Kristijana Radoša s današnje dopodnevne mise u Krasnu.
Propovijed Kristijana Radoša – Mala Gospa 8.9.2026., Krasno
„Danas smo došli biti ovdje uz kolijevku. Rodila nam se mala djevojčica. Došli smo je vidjeti, biti uz nju i pomoliti se. Zato i idemo na rođendane. Ali nemojmo joj danas donijeti samo svoje brige. I molitve. Zar se ponekad ne umorimo i od vlastitih molitava? Jeste li to ikada osjetili? Umorimo se od silnih želja. Neumorno je to naše srce. Uvijek nam predloži neku novu želju, pronađe neki novi problem, nešto novo što nam nedostaje. Uvijek nešto želimo, nešto tražimo, nešto nosimo.
Nije bez razloga Isus rekao: „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Mi taj poziv ponekad krivo razumijemo. Zaboravimo gdje je naglasak – na onome njegovom: „Ja ću vas odmoriti.“ Ne traži on da sami sebe odmorimo. Ne traži da sami sebe utješimo. Dobro zna da to često ne možemo. On samo kaže: dođite.
Župnik je danas rekao da je prvi korak upravo to što smo danas došli ovdje u Krasno. Ali nije dovoljno doći samo tijelom. Važno je odgovoriti na taj poziv čitavim svojim bićem. Doći pred Boga čak i prije nego što počnemo nabrajati svoje potrebe.
Sjetite se Isusovih riječi: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve drugo će vam se nadodati.“ Nadodati. To je važno razumjeti. Ne trebamo prvo tražiti ono što se nadodaje. Kao da na primjer dođemo u trgovinu i tražimo ono što je gratis. Ne trebaš tražiti gratis. Trebaš ono osnovno. A gratis je gratis.
Sa svim molitvama koje smo donijeli danas, sa svim potrebama, nakanama i željama zbog kojih smo došli moliti našu nebesku Majku da nas zagovara, bilo bi dobro napraviti jedan korak unatrag. Na trenutak. Ne odbaciti svoje molitve i ne zaboraviti ih. Bog nas i sam potiče da molimo i tražimo. Ali barem na trenutak staviti ih po strani.
Jer kad nekome ideš na rođendan, valjda ti njemu nosiš dar. Ne dolaziš najprije pitati što će on dati tebi. Što smo mi danas donijeli Maloj Gospi? Osim buketa? Osim svojih želja i molitava? Jesmo li donijeli nešto više? Jesmo li donijeli zahvalnost?
Što radimo kad idemo Isusu. Kakav je naš odnos s njim? Najprije trebamo tražiti Njega. Tek onda nešto od Njega. Isto vrijedi i za naš odnos prema Mariji.
Pred nama je Majka, a nije nekakav automat za ispunjavanje molitava. Pred nama je živa Majka. Osoba. A osoba ima svoju volju, svoju želju, svoje htijenje. Zato bismo se trebali zapitati: što Marija želi od mene? Što želi od nas?
Jedno sigurno znamo. U Kani kaže: „Što god vam rekne, učinite.“ To Majka hoće. Marija hoće da činimo ono što Isus kaže. Zato bi bilo neobično kada bismo došli pred nju samo sa svojim željama i pokušavali joj nametnuti svoju volju, a da nas uopće ne zanima što ona želi od nas.
Zamislite kada bismo nekako mogli skupiti sve naše današnje molitve i pustiti ih preko zvučnika. Što bismo sve čuli? Pomozi mi ovo. Daj mi ono. Izliječi ovo. Riješi ono. A možda bismo barem na trenutak trebali stati. Umiriti sebe. Pogledati oko sebe, gdje smo? Majka nas je dočekala. Ne moramo odmah navaliti sa svojim zahtjevima. Pogledajmo najprije radost njezina susreta s nama. Pogledajmo i ono što nam ona želi dati.
Jer rekao sam na početku: njezino rođenje je i naš početak. To bi danas trebalo stvarno doživjeti. Zašto bismo se vratili isti? Zašto bismo se kući vratili samo s činjenicom da smo bili u Krasnu, ispovjedili se, nešto izmolili, bilo nam je lijepo, malo smo se oznojili, malo nas je sunce ošamutilo – i sada nastavljamo istom stazom, istim borbama i istim nevoljama?
Ako Marijino rođenje označava veliku promjenu u povijesti spasenja, kako je moguće da se u nama ništa ne promijeni?
Njezino rođenje jest prekretnica. Postoji vrijeme prije Marije i vrijeme nakon njezina dolaska. Pogledajmo tu dugu povijest prije nje. Mnogima je bila dana mogućnost, bili su izabrani. Adam je dobio jednostavan zadatak: živjeti s Bogom, obrađivati vrt, čuvati ono što mu je povjereno. Jesu li dobro počeli? Nisu. Poslije dolaze Kain i Abel, Noa, Abraham, Mojsije, proroci. Toliki pokušaji, toliki počeci, toliki vapaji.
Od Adama do Marije proteže se povijest ljudskog uzdisanja. Povijest vapaja. Povijest čekanja obećanoga Spasitelja. U Knjizi proroka Miheja čuli smo riječi: „Dok ne rodi ona koja ima roditi.“
Do tog trenutka čovjek pokušava, trudi se, posti, moli, čini pokoru. Ali nitko vlastitim silama ne može osvojiti nebo. Nitko se svojim silama nije spasio. Nećemo ni mi.
Zato kada kažemo: „Bit ću dobar pa ću u raj“, moramo razumjeti da se raj ne osvaja samo našom vlastitom dobrotom i našim zaslugama. Kad bismo mogli sami sebe spasiti, što će nam Bog?
Upravo je to problem čovjeka: stalno pokušava sve riješiti sam. Svojim snagama. Svojim planovima. Svojom tvrdoglavošću. A najgore što nam se može dogoditi jest da nas Bog prepusti nama samima.
Zamislite da me Bog prepusti mojim željama, mojim planovima, mojoj tvrdoglavosti, mojoj krutosti, mojim odbijanjima. Teško meni.
A onda dolazi ono što Sveto pismo naziva puninom vremena. Rodila se ona. Rodila se Marija. Rodila se ona po kojoj u povijest dolazi nešto novo. Ako je njezino rođenje obradovalo nebo i zemlju, ako je to bio odgovor na dugo čekanje pravednika i proroka, zašto bismo mi danas ostali po strani? Zašto se mi jednostavno ne obradujemo? Zašto bi se sve mijenjalo njenim dolaskom, a samo ja ostao isti?
Sjetim se svetoga Augustina. Gledao je ljude oko sebe koji su mijenjali život pa je samome sebi rekao: „Ako su toliki mogli, što je s tobom, Augustine?“ I mi stalno govorimo: bit će bolje. Bit će bolje kada se ovo riješi. Kada prođe ovo. Kada dođe neko drugo vrijeme. Kada se promijene prilike. Ali možda neće doći nikakvo posebno „bolje vrijeme“. Nama je dano ovo sada.
Nakon što nam je nada došla, nakon što nam je pokazano gdje je spasenje, mi opet nekamo gledamo i nešto čekamo. Čekamo nove političke opcije, nove ljude, nove režime, nove ideje. Svijet nam svaki dan nudi neku „novost“. Zabijemo glavu u ekran i pitamo: što ima novo?
A prava novost već je došla. Odavno. Prava istina je Krist.
I zato nije dovoljno samo ustanoviti da se nešto promijenilo u povijesti. Promijeniti se mora moje srce. Vara nas i jedna rečenica koju često čujem i koja lijepo zvuči: „Samo slijedi svoje srce.“ A što ako mi je srce krivo usmjereno? Što ako me vodi tamo gdje ne trebam ići? Ne trebamo slijediti svaku svoju želju. Trebamo slijediti Njega. I zato ne čekajmo neki drugi trenutak. Ovo je trenutak. Tko nam jamči sutrašnji dan? Tko nam jamči sljedeći sat? Sljedeću minutu?
Kada kažem danas da nam možda nikada neće biti bolje nego sada, pritom ne govorim o politici, gospodarstvu ili društvenim okolnostima. Govorim o tome da imamo samo ovaj trenutak. Ovo sada. A on je dragocjen. Imamo više nego što mislimo da imamo, a toliko smo često nezadovoljni. Pitaš čovjeka: „Kako si?“ A on kaže: „Ajme, oče, nikako.“ Kako nikako? Živ si. Spasitelj ti je došao. „Ma pusti to. Djeca, susjedi, problemi…“
Kada ćemo vidjeti ono što imamo? Vrlo jednostavno.
Pogledajte Mariju. Kada je ona postala ono što jest? U nekom idealnom vremenu? Nije. Živjela je u svojim okolnostima. Bila je prognana. Išla je u izgnanstvo. Prošla je kroz bol. Mač joj je probadao srce. Mrtvoga Sina držala je u naručju.
Koje je bolje vrijeme ona čekala? Nikakvo. Jer ne treba čekati bolje vrijeme kada je Gospodar vremena s nama. Moramo mijenjati način na koji mislimo. Dopustiti Božjoj mudrosti da nas poučava, a ne samo onome što nam svijet govori da je mudro.
Koliko nas svijet odgaja? Od malih nogu učimo jedni od drugih. „Vidi kako on.“ „Ugledaj se u ovu.“ „Gledaj onoga.“ I umorimo se od neprestanoga uspoređivanja. Kada ćemo stati?
Danas nam se ovdje nudi jedan drukčiji pogled. Naša nada rođena je danas. Naša radost. Naša utjeha. Gledajte Mariju. Gledajte tu djevojčicu. Budite maleni. Jer malenima se otkriva Božja radost. A mi stalno želimo biti veliki. Veliki u očima drugih. Veliki po onome što imamo. Veliki po onome što smo postigli.
Pogledajte sve „velike“ ljude kroz povijest. Aleksandar Veliki osvojio je gotovo čitav tada poznati svijet. I njegov je život završio. Eto ti zemaljske veličine. Šezdeset, sedamdeset, osamdeset godina naspram vječnosti. Prođe vrijeme, odu ljudi koji su nas poznavali, zaboravi se mnogo toga što smo smatrali velikim. Ali da nam ime bude zapisano u knjizi života – to je veličina koju trebamo tražiti.
Marija u svome Veliča govori o neznatnosti službenice svoje. I tu je cijela tajna. Naša jedina prava veličina dolazi od Boga. Zato pred njim nema smisla razmetati se vlastitim zaslugama. „Idem na misu.“ „Ispovijedam se.“ „Pomažem ljudima.“ „Moliš li?“ „Pa prekrižim se svaki dan.“ Dobro. Ali ne možemo doći pred Boga samo s popisom svojih zasluga.
Usporedimo li se s nekim tko je malo bolji od nas, već ćemo vidjeti koliko nam toga nedostaje. A što tek kada se usporedimo sa svecima? Ili s Marijom?
Zato nam treba nešto drugo. Zahvalnost.
Sveti Ivan Zlatousti kaže da se zahvalnost mora učiti. Jer zahvalno srce je zadovoljno srce. Ne obrnuto. Mi mislimo: kada se sve posloži, kada svi problemi nestanu, kada mi sve bude dobro – onda ću zahvaljivati. Ne ide tako. Najprije uči zahvaljivati. Pa će srce početi vidjeti ono što već ima. Kada ti je teško, počni zahvaljivati Bogu. Ali ne samo riječima: „Bože, hvala ti“, kao poštapalicom. Neka srce osjeti za što zahvaljuje. Hvala ti što dišem. Hvala ti što sam se jutros probudio. Hvala ti za još jedan dan. Za zrak. Za sunce. Za ruke kojima mogu dotaknuti drugoga. Za ljude koje volim. Za mogućnost da nešto popravim. I iznad svega: za mogućnost vječnosti. Počni zahvaljivati i vidjet ćeš kako srce postaje zadovoljnije.
Mi često gunđamo. Ništa ne valja. Uvijek nešto nedostaje. A dok gunđamo, prestajemo vidjeti darove. Zato neka nas ovaj blagdan probudi. Ovo je naš blagdan. Ovo je naša radost. S Marijom počinje nešto novo. Počinje ostvarenje Božjega plana spasenja. I zato neka danas nešto novo počne i u nama.
Ne još jedan naš pokušaj da sami izmislimo rješenje za svoj život. Jer i danas čovjek stalno traži neki novi lijek, novu formulu, novi način da sve riješi sam. Ali postoje rane na koje nije dovoljno staviti flaster. Postoje stvari koje čovjek sam sebi ne može izliječiti. Marija nam ne nudi sebe kao konačno rješenje. Ona nam pokazuje koga nosi – Krista. Zato je toliko važna ona njezina rečenica iz Kane: „Što god vam rekne, učinite.“ Ona ne zadržava pogled na sebi. Vodi nas njemu.
I možda je upravo to najvažnije što možemo ponijeti s današnjega rođendana. Došli smo Mariji sa svojim brigama, molitvama, željama i nakanama. Dobro je da smo ih donijeli. Ali nemojmo otići samo s njima.
Ponesimo i ono što nam ona govori: gledajte Krista, slušajte ga i učinite što vam kaže.
Jer rješenje ne moramo izmišljati. Rješenje nam je već dano. Rješenje je Marija. Amen.“
Nada Rogić, 8.9.2026.godine
