Katolička Crkva danas slavi Preobraženje Gospodinovo, blagdan koji nas vodi na goru, u molitvu i tišinu. Priča nam je dobro poznata: Isus je sa sobom poveo Petra, Ivana i Jakova, a dok je molio, lice mu se promijenilo i odjeća zablistala.
Preobraženje Gospodinovo nije blagdan jednoga sveca, nego blagdan događaja i objave. To je i blagdan promjene koja ne završava na gori. Ona se nastavlja kada se čovjek vrati među ljude i počne drukčije gledati sebe, druge i prirodu oko sebe.
Koga ćemo mi povesti na svoju goru da svjedoči našoj promjeni?
Učenici su vidjeli nešto što tada još nisu mogli potpuno razumjeti. Pred njima se otvorio trenutak svjetlosti, ali put koji slijedi još im nije bio jasan. Preobraženje zato govori i o povjerenju – o trenucima u kojima nemamo sve odgovore, ali ipak nastavljamo vjerovati.
Sličnu sliku nalazimo i u Starom zavjetu. Mojsije se nakon razgovora s Bogom spustio sa Sinaja, ne znajući da mu lice sjaji. Promjenu su prije njega primijetili drugi.
Bismo li mi prepoznali svjetlo na licu drugoga? A kada bismo ga prepoznali, bismo li mu rekli da ga vidimo ili bismo se pravili da ga nema?
Možda mir dolazi upravo onda kada naučimo prepoznati i svoje i tuđe svjetlo. Kada se ne bojimo priznati promjenu u sebi, ali ni vidjeti ono dobro što raste u drugome.
Prava se preobrazba možda upravo tako i događa. Bez velike buke, dokazivanja i potrebe da se odmah sve objasni. U tišini, molitvi i slušanju. Najprije iznutra, a tek poslije postaje vidljiva drugima.
Uz ovaj blagdan stari su ljudi govorili: „Voda se ladi, a gora žuti.“
Ljeto još traje. Donijelo je velike vrućine i u naš kraj, ali priroda već pokazuje prve znakove promjene. Jutra su drukčija, voda svježija, a u zelenilu voćnjaka i šuma pomalo se naslućuje jesen.
I priroda danas šalje svoje znakove. Možda se samo trebamo okrenuti oko sebe i vidjeti što se mijenja u našem kraju, našoj rijeci i našem tlu.
Preobraženje Gospodinovo zato nas vraća istom pitanju: znamo li još zastati, prepoznati svjetlo u sebi i drugome te čuti znakove prirode oko nas?
Tek u tišini postaje jasno na kojoj smo gori – i kamo vodimo sebe i prirodu oko nas.
