Već krajem srpnja vraćaju mi se slike iz 1991. godine. Ne dolaze po datumima ni kronološkim redom, nego kroz lica, obljetnice, stare fotografije, miris ljeta ili neku davno izgovorenu rečenicu, koja i danas ima isti smisao. Tada shvatim da moj kolovoz nije počeo 1995. godine. Počinje mnogo prije nje, u posljednjem ljetu u kojem još nismo znali da će se naši životi zauvijek podijeliti na vrijeme prije i poslije rata.
Bili smo samo mladost. Uporna, vesela i bezbrižna. Razmišljali smo o fakultetima, prvim poslovima, putovanjima i životu koji je trebao teći sasvim normalno. Danas mi se ponekad čini da je dio nas zauvijek ostao u tom ljetu, uvjeren da je budućnost nešto što se podrazumijeva.
Naši roditelji nisu bili tako bezbrižni. Osobito oni stariji, koji su već prošli Drugi svjetski rat. Sjećam se njihove šutnje, zabrinutih pogleda i razgovora koje su prekidali kada bismo ušli u prostoriju. Mi tada nismo razumjeli što oni vide. Danas znam da su mnogo prije nas osjetili kako se mir počinje raspadati.
Krajem srpnja 1991. poginuo je mladić iz moje generacije. Do tada su rat činile vijesti, napetosti, barikade i riječi odraslih. Nakon njegove pogibije rat je dobio lice koje smo poznavali. Dobio je ime, godine i prazno mjesto među nama. Svi iz susjednih sela su išli na taj sprovod, A kada smo se vraćali natrag, pješice smo hodali u manjim grupama, i mi više nismo bili isti. Prestrašio nas je taj događaj. I od tada, ništa više u mom selu nije bilo isto. Taj je trenutak završio naše posljednje bezbrižno ljeto.
Jedan po jedan odlazili su moji prijatelji iz sela. Neki u policiju, neki u vojsku. Do jučer smo bezbrižno sjedili na Centrali i mladenačkim iluzijama razbijali svaku brigu, a sada su u ruke uzimali puške. Ne zato što su željeli rat, nego zato što je to postao jedini način da obrane svoje obitelji, svoj grad i nas koji smo ostali iza njih. Niti dan danas, ne shvaćam tu mržnju i pohlepu koju sam osjetila te jeseni kada su avioni raketirali moje selo. Osjetila sam veliku bespomoćnost dok smo bezglavo bježali tko je kuda stigao, čula sam plač i zapomaganje starijih žena, koje su tada samo glasno molile. Ništa nam drugo tada nije ni preostalo. Samo vjera da će jednog dana Hrvatska biti slobodna.
Omča oko moga grada stezala se iz dana u dan. Stezala se i oko Hrvatske. Padale su granate, gorjela su sela, ubijani su civili, ljudi su odvođeni iz svojih kuća, mučeni i silovani. Istodobno se vodio i drugi rat, onaj propagandni. Dok su razarali hrvatske gradove i ubijali hrvatske građane, svijetu su pokušavali nametnuti priču da je hrvatska državnost problem, a hrvatska obrana prijetnja.
Nama tada nisu bila potrebna velika objašnjenja. Dovoljno je bilo pogledati oko sebe. Vidjeli smo ranjene ulice, sprovode, prognane obitelji i ljude koji se nisu vraćali kući. S vremenom smo prihvatili rat kao svakodnevicu. Živjelo se između uzbuna, sirena i kratkih razdoblja prividnog mira. Planovi se više nisu radili mjesecima unaprijed. Za sasvim običan život bilo je dovoljno dočekati sutra.
U tom su vremenu hrvatski branitelji postali oslonac cijele zemlje. Bili su ljudi koji su, unatoč strahu i neizvjesnosti koja je treperila u zraku, ostali ondje gdje je trebalo ostati. Branili su svoje obitelji, svoje gradove, svoja sela i svoju državu. Uz njih je opstao moj grad. Uz njih je opstala Hrvatska.
Ono najbolje što je ova zemlja tada imala uključilo se u njezinu obranu. Netko puškom, netko znanjem, netko perom, netko vodstvom, netko vjerom da Hrvatska ima pravo postojati. U gradovima i selima, u svakom kutku napadnute domovine, digao se narod. A kada narod ustane u obranu vlastitog doma, uzmaka nema.
S odmakom od trideset i jedne godine mislim isto: hrvatski branitelji stvorili su temelje moderne hrvatske države.
Zato je Oluja mnogo više od datuma koji svake godine obilježavamo. Bila je završetak četverogodišnje obrane i najsjajnija operacija oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske. Hrvatski branitelji nisu krenuli osvajati tuđu zemlju. Krenuli su osloboditi svoju.
To je činjenica.
Zato mi smeta kada se danas u nekim novokomponiranim pjesmama takozvanu Krajinu pokušava pretvoriti u „izgubljeno kraljevstvo sretnog djetinjstva“. Svatko ima pravo čuvati uspomene na kuću, ulicu ili kraj u kojem je odrastao. Ali uspomene ne mogu promijeniti ono što se dogodilo.
Moj grad Krajinu ne pamti kao pjesmu. Pamti granate koje su s njezina područja padale na nas. Pamti ubijene ljude, okupaciju i strah koji i danas ubire svoj danak. Oluja Hrvatskoj nije oduzela njezine gradove. Oni su joj pripadali i prije nje. Oluja ih je oslobodila.
Trideset i jednu godinu poslije ostaju sloboda i sjećanje na hrabrost. Nekadašnja mladost danas se ogleda u prosijedim glavama, pod teretom dijagnoza, operacija i terapija. Mnogi nikada nisu potpuno izišli iz rata. On se i dalje vodi u njima, u noćima bez sna, u tijelu koje pamti i u slikama koje se vraćaju bez najave.
Zato je danas teško slušati naknadne procjene njihove hrabrosti. Nije na onima koji su rat promatrali iz sigurnosti da danas određuju koliko je duboka nečija rana, koliko dugo smije trajati ili koliko vrijedi nečija hrabrost. Nisu svi mogli stupiti u obranu Hrvatske. To razumijem. Ali oni koji nisu bili ondje mogli bi se barem u kolovozu suzdržati od procjenjivanja ljudi koji su bili dionici toga vremena.
Branitelji se nemaju kome opravdavati. Svoju su hrabrost već dokazali. Ona je ispisana imenima i prezimenima na mramornim pločama diljem Hrvatske. Naša je obveza ta imena čuvati i o tim ljudima govoriti.
Rat još nije završio za obitelji onih koje tražimo. Petrovačka dola ostaje jedan od najsurovijih podsjetnika na ono što je iza sebe ostavila velikosrpska i srbočetnička ideologija. Posmrtni ostaci hrvatskih branitelja i civila premještani su i skrivani pod otpadom kako bi se zatrli tragovi zločina, a obiteljima oduzelo čak i pravo na grob.
Hrvatska 2026. godine, trideset i jednu godinu nakon Oluje, još traga za 1725 nestalih i smrtno stradalih osoba čije mjesto ukopa nije poznato. To su 1725 nerazjašnjenih sudbina, 1725 obitelji koje još čekaju odgovor i 1725 razloga da se istina ne prepusti zaboravu.
Hrvatska je danas slobodna, cjelovita i međunarodno priznata država. Članica je Europske unije i NATO-a, sama odlučuje o svojoj budućnosti, razvija se i raste. Ništa od toga nije došlo samo od sebe.
Današnja Hrvatska stvorena je na hrabrosti hrvatskih branitelja. To nije slogan ni mit. To je ista istina koja traje već trideset i jednu godinu.
Zato ovoga kolovoza razvijte hrvatske trobojnice. Neka budu na kućama, balkonima i prozorima, u čast ljudima koji su pod tom zastavom branili svoju zemlju, onima koji su njome bili prekriveni na posljednjem ispraćaju i onima koje još tražimo.
Ako nas trideset i jedna godina poslije išto obvezuje, onda je to da čuvamo istinu, poštujemo hrvatske branitelje i ne odustanemo od traženja nestalih.
Sve drugo u čemu danas uživamo, dugujemo upravo njima.
