Prvih dana rujna, unatoč još uvijek visokim temperaturama zraka, na poljima Gacke doline započelo se s vađenjem krumpira. Razgrću se redovi, pune kante i vreće, a na njivama se ponovno okuplja obitelj.
Fotografija dječaka u berbi krumpira iz mjesta Prozor kraj Otočca nastala je u jednoj takvoj obiteljskoj akciji. Sasvim običan prizor: branje krumpira, dječak s kanticom u rukama, danas me podsjetio na puno više toga nego što može pokazati sama fotografija.
Krumpir u Lici pripada onim kulturama bez kojih je teško zamisliti nekadašnje, ali i današnje obiteljsko gospodarstvo. Sadio se na manjim i većim njivama, koliko je tko imao zemlje, potrebe i ruku na raspolaganju za rad. Tako su radili naši djedovi i bake, a tako je u mnogim obiteljima ostalo i danas.
Život u Lici gotovo je nezamisliv bez sadnje krumpira, branja i spremanja za zimu.
Vrijednost krumpira možda najbolje shvatimo baš onda kada godina bude loša. Kada pod „cimom“ nema onako bogatih „kućica“, kada su gomolji sitni ili ih je malo. Tada postane jasnije koliko znači to naizgled obično povrće koje je generacijama othranjivalo ljude i „blago“.
Krumpir je bio ručak i večera, prilog i glavno jelo, ali i sjeme za sljedeću godinu i dio osigurane hrane pred dugu ličku zimu.
Nakon vađenja i berbe nije se odmah spremao u konobe. Krumpir se najprije prostirao u hladnijoj prostoriji ili „pod šufinu“ i ostavljao nekoliko tjedana da odstoji i ohladi se. Potom je slijedilo prebiranje, posao koji je imao svoj redoslijed. Stariji u obitelji najprije bi odvojili najbolje i najzdravije primjerke „za sjeme“, veliki i srednji išli su u poseban dio trapa za redovnu konzumaciju, a sitni i načeti u drugi dio trapa, za „blago“.
Ništa nije smjelo otići po šteti.
Dio tog sitnog krumpira tijekom godine kuhao bi se u velikom kotlu na vatri u dvorištu, a zatim „gnječio“ za redovne obroke svinjama i kokošima. Sjećam se kako smo ga kao djeca krali još vrućeg iz kotla, puhali u prste i slasno jeli. Upravo taj sitni, iz nekog samo nama znanog dječjeg razloga, bio nam je najukusniji.
I samo vađenje i branje krumpira gotovo je dio posebnog jesenskog folklora. Imalo je uvijek svoj red i svoje običaje. Krumpir je rijetko tko brao sam. Priskakalo je u pomoć susjedstvo, rodbina i prijatelji.
„Je l' se sabrala moba?“ bilo je važno pitanje svih gazdarica, osobito prije organizacije vađenja na ozbiljnijim i većim njivama.
A „moba“... Moba je zapravo bila dobro uigrana ekipa sastavljena od članova nekoliko obitelji koja bi redom, dan za danom, rješavala vađenje i branje – danas kod jednih, sutra kod drugih. Bio je to uigrani jesenski posao, ali prije svega vrlo praktičan način da se velik posao obavi brzo i zajednički.
Znalo se dobro tko „punta“ na knati, koga su „baš tih dana presikla križa“, ali je ipak došao „dat ruke i pridržati vreću“ ili barem pomoći oko marende. Uz red posla, čašicu rakije, šalu i pošalicu, i najveća je njiva bila lakše savladana.
Krišom su se uvijek rado brojile tuđe vreće krumpira natrpane na prikolicama, a domišljate gazdarice zahtijevale bi da se prebrane vreće onog najkvalitetnijeg stave na vrh, ne bi li tako sačuvale dobar glas uroda i malo pomutile vodu seoskih računica.
Danas velik dio posla odrađuju strojevi. Starije generacije dobro pamte vađenje krumpira motikom i rogljama, ali i sadnju u brazde koje su orali volovi i konji. Oko krumpira je uvijek trebalo dosta posebnih priprema, pa mogu slobodno, danas reći, bili su to dani kao mali blagdani, o kojima se jos dugo znalo "razglabati" u seoskim zimskim druženjima.
Osim praćenja prognoze i praćenja mjesečevih mjena, trebalo je pripremiti hranu za berače, odliti rakiju, ali svakako ispeći makar kuglof da se berači zaslade uz kavu, tijekom odmora. Krumpir se obično vadio oko svetog Mihovila. "Vile u krumpir" danas idu puno ranije, već i krajem kolovoza, usljed svih klimatskih promjena koje nam mijenjaju polako, čini mi se puno više toga, nego što smo zapravo svjesni.
Fotografija me danas svakako zaustavila. Dijelom zbog njezine poruke, a dijelom zbog uspomena koje su se u trenu odvrtjele.
Roditelji ovog dječaka uče ga isto ono što su njihovi roditelji učili njih. Uz naviku rada uče ga i da se hrana ne stvara na polici trgovine. Uz to onda ide i priča o zemlji, utrošenom vremenu, radu i neizvjesnosti hoće li godina dati urod kojem su se nadali.
Zemlja je uvijek bila hraniteljica i odgojiteljica. Učila je poslu, strpljenju i ritmu godišnjih doba, ali i tome da se ono što zemlja da, ne baca, ne troši uzaludno i nikada ne uzima zdravo za gotovo.
U vremenu kada tako često čujemo: „Ma, ne isplati se saditi!“, ovakve slike s obiteljskih njiva ipak ohrabre. Jer računica nekoliko redova krumpira nije uvijek samo ona na papiru. Tu je proizvedena hrana za obitelj, za „blago“, prebrano sjeme za sljedeću godinu, ali i znanje koje netko mora prenijeti dalje.
Tradicija uzgoja krumpira traje i onda kada je teško precizno izračunati njezinu ekonomsku korist. I često je ne treba ni biti, jer nagrada puno puta dođe u nečem drugom. Takva je seoska mudrost.
Jesen je u Gackoj živopisna i radna. Drva se slažu u drvarnicu, zelje se riba u bačve, krumpir sprema u trapove. Rujan i listopad mjeseci su upravo za spremanje hrane koju će obitelj jesti kroz zimu. Tako su to odredili priroda i ljudski rad, a očuvala tradicija.
Jučer su tako u Prozoru radili dječak i njegova obitelj, a tako su radili i svi njihovi prije njih.
Veseli me vidjeti da, unatoč svim promjenama i sve modernijem načinu života, naša bogata Gacka dolina još uvijek živi tradicijski. Nije to fotografski prizor pripremljen za reklamu, prezentaciju ili kakav turistički vizual, nego stvaran život – na njivi, u dvorištu, pod „šufinom“, u konobi i trapu.
Dok god se to znanje, umijeće života i proizvodnje hrane prenosi dalje, na nove generacije, krumpir u Gackoj dolini nije samo hrana. On je dio života, ritual, tradicija i nasljeđe koje živi.
