Na današnji dan 1991.godine na Čukuru iznad Hrvatske Kostajnice smrtno je ranjen snimatelj Hrvatske televizije Gordan Lederer. Imao je 33 godine. Iza njega ostali su kadrovi koji su postali jedno od trajnih svjedočanstava početka Domovinskog rata.
Postoje snimke koje nadžive vijest zbog koje su nastale, a kadrovi Gordana Lederera iz ljeta 1991. upravo su takvi.
Mladi hrvatski branitelji u jutarnjoj magli, ljudi na položajima, njihova lica i pogledi. Lederer ih nije snimao znajući kakvo će mjesto ti prizori jednoga dana imati u hrvatskom pamćenju. Snimao je rat koji se odvijao pred njim.
Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958. godine u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti diplomirao je filmsko i televizijsko snimanje, a zanimalo ga je mnogo više od televizijskog kadra. Studirao je arheologiju te upisao poslijediplomski studij kulturne povijesti istočnojadranske obale.
Radio je kao fotograf, fotoreporter te u filmskoj i televizijskoj produkciji. Godine 1991. kamerom je izvještavao s hrvatskih bojišta – snimao je u Kruševu, Kijevu, Kninu, Lovincu, Pakracu, Vinkovcima i brojnim drugim mjestima. Posljednji zadatak odveo ga je na Banovinu i u hrvatsko Pounje.
Posljednje snimanje na Čukuru
Bio je 10. kolovoza 1991. godine. U kasno poslijepodne Lederer je na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice snimao hrvatske branitelje tijekom srpskih napada na Pounje. Izašao je iz zaklona kako bi kamerom zabilježio branitelje u obrani.
Pogođen je snajperskim metkom. Teško ranjenom Ledereru bila je potrebna hitna medicinska pomoć. Helikopterski prijevoz do zagrebačke bolnice nije ostvaren, a preminuo je od posljedica ranjavanja.
Imao je 33 godine. Njegov život završio je na početku rata čiji će puni tijek i razmjere Hrvatska tek upoznati. Ali kamera koju je nosio već je zabilježila dovoljno da jedan dio tog vremena ostane sačuvan.
Banijska ratna praskozorja
Iza Gordana Lederera ostali su brojni zapisi iz prvih mjeseci Domovinskog rata, a među njima posebno mjesto zauzimaju Banijska ratna praskozorja.
To nisu samo snimke položaja i ratnih djelovanja. U njima su stvarni ljudi. Mladi hrvatski branitelji u magli, njihova lica, pogledi i kretanje prema položajima. Trenuci ljudi koji u času kada ih Lederer snima nisu mogli znati što će donijeti sljedeći dan. U tome je snaga njegovih kadrova. Rat je snimao iz neposredne blizine, ali iz kadra nije izgubio čovjeka.
Trideset i pet godina poslije upravo ti prizori ostaju među najprepoznatljivijim vizualnim zapisima početka Domovinskog rata.
Slomljeni pejzaž
Na Čukuru, mjestu Ledererove pogibije, danas stoji spomen-obilježje Slomljeni pejzaž, otkriveno 2015. godine.
Djelo kipara Petra Barišića i arhitekata Kate Marunice i Nenada Ravnića oblikovano je poput velikog fotografskog objektiva. U njegovu središtu nalazi se napukla leća, simbol nasilno prekinutog života i slike razbijene metkom.
Do objektiva vodi staza sastavljena od 33 betonske ploče – onoliko koliko je godina Gordan Lederer imao kada je poginuo. Ploče su položene poput okvira filmske role, a svaka nosi broj utisnut u beton. Put prema objektivu tako postaje simboličan prikaz njegova životnog puta, kadar po kadar.
Inspiracija za spomenik bili su upravo Ledererovi kadrovi Banijskih ratnih praskozorja. Kroz objektiv se otvara pogled prema Pounju, prema pejzažu koji je Gordan Lederer posljednji put gledao kroz svoju kameru.
Trideset i pet godina nakon njegove pogibije njegovo ime pripada povijesti hrvatskog ratnog novinarstva. Njegove snimke, međutim, nisu ostale zarobljene u 1991. godini. U njima su sačuvani ljudi i vrijeme prije nego što su postali dio povijesti.
Ledererovi kadrovi već 35 godina rade ono zbog čega je toga kolovoškog dana bio ondje – svjedoče o ratu, hrvatskim braniteljima i njihovoj hrabrosti.
