U ponedjeljak, 28. rujna, u Dabru će se i ove godine tradicionalno slaviti Mijolja, blagdan sv. Mihovila Arkanđela, zaštitnika župe. Sveta misa u župnoj crkvi počinje u 17.00 sati, predvodit će je don Vito Glavaš, a nakon mise slijedi zajedničko druženje u Lovačkom domu. Za mjesto, u kojem danas živi tek pedesetak stanovnika, Mijolja je i jedan od rijetkih dana kada se okupe oni koji su ostali i oni koje je život odveo dalje od rodnoga kraja.
Smješten pod Malom Kapelom, u istoimenom krškom polju, svega osamnaestak kilometara od Otočca, ovaj je kraj stoljećima živio od zemlje i stoke. Dabarsko polje odvajkada je poznato po krumpiru i kupusu, bogatim livadama košanicama, stočarstvu te proizvodnji mlijeka i sira. Krumpir je bio jedna od kultura po kojima je polje bilo prepoznatljivo i važan dio gospodarstva brojnih obitelji.
Život u tom polju uvijek je određivala i voda. Na njegovim rubovima nalaze se vrela iz kojih voda otječe prema Jarugi i dalje kroz polje, a potom, kao što je u kršu uobičajeno, nestaje u podzemlju. Nakon obilnijih kiša i topljenja snijega ponori ne mogu primiti svu vodu pa niži dio polja poplavljuje. Zato na pojedinim fotografijama ovaj kraj gotovo izgleda kao prostor uz rijeku ili jezero, dok su u drugom dijelu godine na istom mjestu livade i poljoprivredne površine.
Upravo su takvi hidrogeološki uvjeti i povremena plavljenja stvorili posebna travnjačka staništa. Dabarsko polje je 2003. godine proglašeno značajnim krajobrazom, a zaštićeno područje obuhvaća gotovo 156 hektara. Njegova vrijednost nije samo u vizuri polja, nego i u specifičnoj vegetaciji nastaloj na dodiru krša, vode i travnjaka.
Današnja tišina Dabra lako može zavarati jer je riječ o mjestu duge povijesti. Srednjovjekovni frankopanski grad Dabar prvi se put spominje 1449. godine, a nalazio se na Vučjaku iznad današnjeg sela. U vrijeme osmanskih prodora utvrda je imala obrambenu ulogu, a narod ju je poslije prozvao Sokolić. Iz istoga povijesnog razdoblja dolazi i jedan od najvrjednijih pisanih tragova Dabra – Dabarski brevijar iz 1486. godine, hrvatskoglagoljski kodeks koji ove godine navršava 540 godina.
Uz pisanu povijest sačuvale su se i predaje. Ispod Vučjaka nalaze se izvori Pištenjak i Čatrnja, za koje je Mile Magdić još 1909. zapisao da ne presušuju ni za najvećih suša. Na Mladu nedjelju ljudi su prije izlaska sunca s njih nosili vodu za umivanje, vjerujući da je ljekovita za oči. Tako se voda u Dabru ne pojavljuje samo kao prirodni fenomen krškoga polja, nego i kao dio pučke vjere i običaja.
Središnje mjesto duhovnog života Dabra već gotovo tri stoljeća je crkva sv. Mihovila Arkanđela, sagrađena 1730. godine. Dabar je najprije bio kapelanija otočke župe, a samostalna župa ustanovljena je 1807. godine. Crkva je stradavala i obnavljala se kroz burna razdoblja, od Drugoga svjetskog do Domovinskog rata, a početkom ovog stoljeća ponovno su obnovljeni njezin toranj, krovište i unutrašnjost. Uz crkvu i groblje vezane su generacije Dabrana, pa Mijolja i danas ostaje jedan od najvažnijih dana okupljanja mjesta.
Crkva, groblje i Mijolja kroz generacije su ostali važna mjesta okupljanja Dabrana, i onda kada ih je iz godine u godinu bilo sve manje. Demografsko pražnjenje nije počelo preko noći. Kao i mnoga lička sela, Dabar je stanovništvo gubio desetljećima, ponajprije iseljavanjem i odlaskom mlađih generacija. Domovinski rat donio je, međutim, novi i mnogo dublji rez.
Godine 1991. bilo je to selo mješovitog hrvatskog i srpskog stanovništva. Rat je prekinuo dotadašnji zajednički život, a zločini, stradanja, progoni i ratna razaranja ostavili su posljedice koje su trajno promijenile mjesto. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u dokumentima o događajima u Lici bilježi i zločine nad hrvatskim stanovništvom Dabra, među njima ubojstva civila i odvođenja ljudi.
Još 1991. Dabar je imao gotovo šest stotina stanovnika. Danas ih je svega pedesetak. Iza te razlike nisu samo brojke. Tu su zatvorena škola, sve manje obrađene zemlje, prazne kuće i odlazak obitelji koje danas žive daleko od rodnog mjesta.
Upravo u vrijeme kada je ljudi sve manje, prostor Dabra ponovno postaje gospodarski zanimljiv.
Na širem području planira se Vjetroelektrana Lički Medvjed. Riječ je o velikom energetskom zahvatu za koji je 2025. godine provedena javna rasprava o studiji utjecaja na okoliš, dok je projekt tijekom postupka mijenjan i smanjivan. Prema izmijenjenoj dokumentaciji iz 2026. godine planirano je 39 vjetroagregata ukupne snage do 390 megavata, a postupak procjene utjecaja na okoliš još traje.
Projekt je otvorio i ozbiljnu raspravu o zaštiti prirode. Upozorava se na mogući gubitak i fragmentaciju šumskih staništa te utjecaj na velike zvijeri i ptice, posebno surog orla. Nositelj projekta, s druge strane, navodi provedena istraživanja i izmjene pojedinih dijelova zahvata upravo zbog utvrđene prisutnosti osjetljivih vrsta.
Za ovaj je prostor ta rasprava posebno osjetljiva. Na relativno malom području susreću se interes za novi gospodarski razvoj i potreba očuvanja prirode, dok je samo Dabarsko polje već više od dva desetljeća zaštićeno zbog svojih prirodnih vrijednosti. Vjetar danas ima svoju ekonomsku cijenu, ali vrijednost imaju i šuma, voda, krški sustav i krajolik koji se stoljećima oblikovao u posve drukčijem ritmu.
Tu je i najveći paradoks današnjeg Dabra. Njegov prostor ponovno je zanimljiv. Govori se o energetici, zaštiti prirode, vrijednosti krajobraza, glagoljaškoj baštini i mogućnostima Dabarskog polja. Istodobno, stalnih stanovnika sve je manje.
Dabar danas više ne živi istim životom kao nekada. Stalnih je stanovnika sve manje, ali se selo ponovno puni vikendima, blagdanima i ljeti, kada se vraćaju oni koji ondje još imaju kuću, zemlju, starije članove obitelji koji unatoč samoći ne žele napustiti svoj dom, ili jednostavno potrebu doći.
Čarobnog štapića koji bi u Dabar ponovno vratio stotine stanovnika nema. Nema ni jednog poteza kojim se može poništiti desetljeća iseljavanja, rat i sve ono što je nakon njega ostalo. Postoje pojedinačna ulaganja, ali u javno dostupnim dokumentima zasad se ne vidi cjelovita razvojna priča koja bi povezala Dabarsko polje, poljoprivredu, prirodnu i kulturnu baštinu, turizam i mogućnost života u selu.
Najveći zahvat koji se danas veže uz taj prostor upravo je energetski projekt Lički Medvjed. I zato rasprava o njemu za Dabar nije samo rasprava o megavatima i obnovljivim izvorima energije. Ona je i pitanje što će taj prostor biti za dvadeset ili trideset godina – prostor kojim se gospodari ili mjesto u kojem još postoji razlog za ostanak i povratak.
Dabar se vjerojatno nikada neće vratiti na broj stanovnika koji je nekada imao. Ali između povratka u prošlost i potpunog zaborava postoji mnogo prostora. Za početak, trebalo bi ga ponovno gledati kao selo koje ima budućnost, a ne samo kao prostor koji ima vrijednost.
