U samom središtu Gospića, pred Katedralom, već više od stoljeća stoji žena s vjedrom iznad glave. Ne zna se pouzdano tko ju ju izradio, ni krije li se iza njezina imena stvarna žena, ali grad ju je odavno prihvatio kao svoju. U Martinu liku spojili su se dolazak pitke vode, težina svakodnevice i snaga ličke žene.
Vodarica nema prezime ni potvrđenu biografiju. Zove se Marta i već više od stoljeća čuva jednu od najvažnijih priča iz povijesti grada – priču o dolasku pitke vode.
Uz svetu Mariju Magdalenu, nebesku zaštitnicu Gospića, Marta je njegov prepoznatljiv zemaljski lik. Pred Katedralom Navještenja Blažene Djevice Marije stoji vodarica u kojoj su Gospićani prepoznali vlastitu izdržljivost, rad i sposobnost da opstanu i onda kada uvjeti nisu laki.
Kada je voda stigla u grad
Iako je Gospić okružen rijekama i izvorima, krajem 19. stoljeća imao je ozbiljan problem s opskrbom zdravom pitkom vodom. Suša je pogađala grad i okolicu, javni bunari bili su onečišćeni, a izvori uz Novčicu zamućeni.
Rješenje je pronađeno u vrelu Košna voda kod Brušana. Prema podacima koje u časopisu MemorabiLika donosi Nikola Bićanić, vodovodom dugim oko 13,5 kilometara voda je 31. prosinca 1893. stigla u središte Gospića. Za javnu uporabu uređeno je dvadeset vodovodnih izljeva, a početkom 1894. grad je dobio infrastrukturu koja je bitno promijenila svakodnevni život njegovih stanovnika.
Dolazak vode obilježen je fontanom postavljenom ispred današnje Katedrale. Na visokom kamenom postamentu, na kojem je bila uklesana 1894. godina, iznad metalnih školjki i vodoriga u obliku lavljih glava stajala je ženska figura od lijevanog željeza.
Tko je bila Marta?
Pouzdan odgovor ne postoji. Ostale su samo predaje. Prema jednoj, ime je dobila po prvoj ženi koja je došla natočiti vodu kada je ona potekla iz nove fontane. Druga, pak govori o djevojci iz Pazarišta koja je služila u gospićkoj građanskoj obitelji i pjesmom predvodila ostale djevojke kada su išle po vodu. Treća, Martu pamti kao ženu koja je u vrijeme kuge, kolere i drugih bolesti donosila vodu bolesnicima.
Jesu li te priče istinite, danas nije moguće dokazati. Usmena predaja često više govori o zajednici koja je prenosi nego o stvarnoj osobi iz koje je nastala. Gospićani su u Marti prepoznali žene koje su nekada vodu donosile kućama, podizale djecu, obrađivale zemlju i držale obitelj na okupu dok su muškarci ratovali, odlazili za poslom ili dugo izbivali iz svojih domova.
Zato je jedan prvotno komunalni spomenik s vremenom prerastao svoju izvornu namjenu. Marta je postala slika ličke žene: snažne, uspravne i naviknute nositi teret bez mnogo riječi.
Djelo bez potvrđenog autora
Autorstvo Marte dugo se pripisivalo Robertu Frangešu Mihanoviću, jednom od najvažnijih hrvatskih kipara moderne. Međutim, povjesničarka umjetnosti Antonija Došen u znanstvenom radu „Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša Mihanovića u Gospiću“, objavljenom u Senjskom zborniku, navodi da za takvu atribuciju nema arhivske dokumentacije, potpisa ni potvrde u kiparevoj ostavštini. Istovjetne ili vrlo slične skulpture postavljene su krajem 19. stoljeća u Sinju, Cetinju i Trebinju, također uz gradske vodovode i fontane. Na taj se način obilježavao dolazak pitke vode u gradove tadašnje Monarhije.
Uklonjena, pronađena i vraćena
Prema podacima iz rada Antonije Došen, Marta je pred Katedralom stajala do 1952. godine, kada je zbog obnove i asfaltiranja gradskih ulica skinuta s postolja. Nakon toga premještana je po različitim dvorištima. Tadašnji ravnatelj Muzeja Like Željko Centner i zaposlenik komunalnog poduzeća „Usluga“ Josip Majerović pronašli su je u dvorištu „Otpada“ te je prenijeli i pohranili u Muzeju Like. Taj je podatak zabilježen u muzejskom izvješću iz 2001. godine, na koje se Antonija Došen poziva u svom radu. Marta je 1968. ponovno postavljena, ovaj put na Starom placu, današnjem Trgu Stjepana Radića. Godine 1981. vraćena je na prvotnu lokaciju ispred Katedrale.
Nova velika obnova provedena je 2016. godine. Kip težak između 180 i 200 kilograma bio je nagrižen hrđom, a dotrajali unutarnji nosači morali su biti zamijenjeni i ojačani nehrđajućim nosačima. Nakon restauracije Marta je ponovno postavljena u središtu grada.
Njezin put kroz 20. stoljeće gotovo je jednako važan kao i razlog zbog kojeg je nastala. Bila je uklonjena, zaboravljena među odbačenim predmetima, pronađena i vraćena. Grad ju je ponovno prepoznao kao svoju.
Marta u Gospiću 2026. godine
Marta nije ostala zatvorena u priči o vodovodu iz 19. stoljeća. I u 2026. godini ona je prisutna u identitetu Gospića. Njezino se ime pojavljuje u školskim, kulturnim, turističkim i obrtničkim pričama. Nalazi se na fotografijama i prikazima grada, u objavama, suvenirima i lokalnim događanjima. Generacije prolaze pokraj nje na putu prema školi, poslu, misi, kavi ili gradskim proslavama.
Ne znaju svi njezinu punu povijest, ali znaju da ondje pripada. U tome je njezina snaga. Marta može biti povijesni spomenik dolasku vode, ali i simbol rada žena, ženske izdržljivosti, skrbi za obitelj i sposobnosti da se preživi u prostoru koji svojim ljudima nije uvijek bio blag.
U vremenu u kojem gradovi često pokušavaju izmisliti vlastiti identitet kroz slogane i promotivne kampanje, Gospić svoj već ima. Stoji pred Katedralom, s vjedrom iznad glave. Nije Marta važna zato što je poznat njezin kipar ili zato što iza nje stoji velika karijera. Važna je jer su je ljudi prihvatili, imenovali i sačuvali. Od anonimne figure napravili su svoju sugrađanku. Marta je jednom bila uklonjena iz središta Gospića, ali iz njegova pamćenja nije.
Zato ni 2026. godine nije samo kip iz prošlosti. Ona i dalje živi s gradom koji ju je odabrao za svoj simbol. Povremeno obuče haljinicu na crveno bijele kockice, povremeno joj vjedro ukrašava cvijeće, a ponekad stoji sama bez dodatnih ukrasa i svejedno je jaka, posebna i bezvremenska.
Izvori: Antonija Došen, „Prilog poznavanju rada Roberta Frangeša Mihanovića u Gospiću“, Senjski zbornik; Nikola Bićanić, MemorabiLika; Muzej Like Gospić.
