Tko je ubio nogomet?
Nada Rogić / 06. Srpanj 2026.
Nije nogomet ubio jedan sudac. Nije ga ubio jedan VAR, jedna utakmica, jedan žuti karton, jedan produžetak ili jedna dvojbena odluka. Nogomet se ne ubija odjednom. Nogomet se ubija polako, pravilima koja se pišu tako da vrijede za sve, ali se u stvarnosti ne osjećaju jednako za sve.
Ubili su ga oni koji su od igre napravili sustav. Od lopte proizvod. Od navijača potrošača. Od reprezentacija kulisu. Od emocije sadržaj. Od fair playa riječ koja lijepo izgleda u deklaracijama, ali se sve teže prepoznaje na terenu.
A najgore je što se sve to događa baš tamo gdje je sve trebalo izgledati najveće, najmodernije i najpoštenije. Preko bare. U zemlji velikih izjava, velikih stadiona, velikih ekrana, velikog marketinga i još većih obećanja. Ondje gdje se o jednakosti, pravilima i pravima govori glasno, ali se čovjek sve češće pita vrijedi li pravilo jednako kada na jednoj strani stoji mali, a na drugoj veliki.
Svjetsko prvenstvo 2026. prvo je s 48 reprezentacija i tri zemlje domaćina: SAD-om, Kanadom i Meksikom. Format je proširen, utakmica je više, tržište je veće, zarada je veća, putovanja su duža, a priča o “globalnom nogometu” zvuči kao pobjeda svih. Na papiru. U praksi, što je sustav veći, to običnom gledatelju sve češće izgleda udaljeniji od same igre.
Jer fair play nije samo rukovanje prije utakmice. Nije samo zastavica, protokol i poruka na semaforu. Fair play je osjećaj da utakmica počinje s iste crte. Da se pravila ne savijaju prema težini dresa, tržišta, sponzora ili televizijskog interesa. Da mali ima pravo pobijediti velikoga, ne samo ako odigra savršeno, nego i ako mu sustav dopusti da njegova savršenost bude dovoljna.
Nogomet je nekada bio jednostavniji. Ne nužno pravedniji, ne idealan, ne romantično čist, ali razumljiviji. Znao si što gledaš. Danas se prečesto čeka objašnjenje. Analiza utakmice. Linija, kadar, tumačenje, kriterij, iznimka, pravilo, dodatak pravilu. I onda još objašnjenje zašto ono što smo svi vidjeli nije ono što vrijedi.
Tu se ne ruši samo utakmica. Tu se ruši povjerenje. Tu se ruši sport.
A kad se u sportu sruši povjerenje, rezultat ostane na semaforu, ali nešto drugo nestane. Nestane onaj dječji osjećaj da je lopta okrugla i da je baš zato moguće sve. Da možeš biti manji, slabiji, siromašniji, manje poželjan za tržište, ali ako ostaviš srce na terenu, imaš šansu. Možda malu, ali stvarnu.
Danas se ta šansa sve češće čini uvjetovanom. Ne igrom, nego kontekstom. Ne samo znanjem, nego interesom. Ne samo pravilima, nego onima koji ih tumače.
Moćnici se ne moraju uvijek otvoreno umiješati. Dovoljno je da naprave okvir. Dovoljno je da pravila postanu toliko složena da ih običan čovjek više ne može pratiti, a onda mu se kaže da ne razumije. Dovoljno je da se nogomet preseli iz naroda u korporativne lože, iz kvartovskih igrališta u komercijalne pakete, iz emocije u algoritam.
I zato pitanje nije samo tko je koga pobijedio.
Pitanje je tko još vjeruje da je utakmica bila samo utakmica.
Jer ako navijač nakon zadnjeg zvižduka više ne govori o igri, nego o kriteriju, pravilniku, politici, novcu i interesima, onda problem nije u navijaču. Problem je u sustavu koji je dopustio da sjena postane veća od lopte.
Nogomet nije mrtav. Još uvijek živi u djeci koja trče za loptom na igralištu u mojoj ulici. U starijim dečkima koji mlađima objašnjavaju što je to zaleđe. U navijačima koji ustaju s rukom na srcu zbog himne. U igraču koji plače nakon poraza. U malim reprezentacijama koje još uvijek vjeruju da mogu protiv velikih.
Ali nogomet je ranjen.
Ranili su ga oni koji su zaboravili da se najveća igra na svijetu ne čuva marketingom, nego povjerenjem. Ne ceremonijama, nego dosljednošću. Ne deklaracijama, nego provedbom. Ne riječima o fair playu, nego poštenim osjećajem da isti metar vrijedi za sve.
Tko je ubio nogomet?
Možda ga nije ubio nitko pojedinačno.
Možda ga ubijamo potiho svaki put kada prihvatimo da je normalno da veliki imaju više prava na pogrešku, više prostora za tumačenje i više koristi od sustava.
Možda ga još možemo spasiti.
Ali samo ako se usudimo reći da nogomet nije velik zato što se igra pred milijunima, nego zato što je nekada i najmanjem i najslabašnijem dječaku zadarskog zaleđa davao pravo da vjeruje kako može najbolji igrač svijeta.
U mom gradu nogomet se još uvijek igra. Jest da je manje stučenih koljena i plavica, jer je i nas manje. Ali možda baš zato danas zahvaljujem Bogu na malenosti.
Možda jednog dana postanemo poznati po tome da se kod nas još uvijek igra nogomet.
A možda je bolje da o tome preglasno i ne govorimo. Neke stvari vrijede samo dok ih netko veliki ne pretvori iz igre u proizvod.