Škapular: mali predmet koji čuva veliku priču
Nada Rogić / 13. Srpanj 2026.
Foto: karmelbsi.hr
Jeste li ikada među bakinim ili obiteljskim starim predmetima, zaboravljenoj ostavštini sačuvanoj u ladicama, škrinjama, kutijama i požutjelim omotnicama, pronašli škapular?
Na prvi pogled možda ne biste ni znali što držite u rukama. Dva mala komadića platna povezana vrpcom ili pređom, najčešće smeđe boje, skromna izgleda i bez materijalne vrijednosti. Upravo zato lako bi mogao završiti među stvarima za koje pomislimo da nam više ne trebaju.
Škapular je pobožni predmet povezan s karmelićanskom duhovnošću i štovanjem Blažene Djevice Marije. Njegova smeđa boja podsjeća na karmelićansku redovničku odjeću, a osobi koja ga je primila i nosila predstavljao je vanjski znak vjere, molitve i nastojanja da živi u povezanosti s Bogom. Nije amajlija ni čarobni predmet, nego blagoslovina i podsjetnik na životno opredjeljenje onoga tko ga nosi.
Jedan takav škapular davno sam pronašla u ostavštini pokojne tete. Bio je spremljen u požutjeloj omotnici, zajedno s medaljicama i starim sličicama, većinom iz Trsatskog svetišta, uz koje je ona bila vezana tijekom jednog razdoblja svojega života.
Dugo nisam znala što sam zapravo pronašla. Bio mi je neobičan i pomalo tajanstven predmet iz nekog drugog vremena. Tek poslije shvatila sam da u toj omotnici nisu bili sačuvani samo komadići platna, metala i papira. Bio je u njoj spremljen i dio njezina unutarnjeg svijeta – njezine vjere, molitava, strahova i nada o kojima možda nikada nije govorila.
Kada bi naišlo snažno nevrijeme s grmljavinom ili kada se naslućivala neka velika nevolja, teta bi znala zavapiti:
„O, Majko Božja, škapuliraj, škapulaj…“
Tada nisam razumjela ni te riječi ni njihovo značenje. Možda to nije bio zaziv zapisan u molitvenicima, nego njezina vlastita, pučka molitva, oblikovana onim što je vjerovala i nosila u sebi. Danas ga razumijem kao molbu Majci Božjoj da nas zaogrne, zaštiti i provede kroz ono čega se bojimo.
Naši stari često nisu mnogo objašnjavali svoju vjeru. Nisu o njoj raspravljali niti su svaki osjećaj pretvarali u riječi. Jednostavno su molili. Zaziv im je dolazio usred oluje, bolesti, straha ili neizvjesnosti, često prije nego što bi stigli razmisliti što bi trebalo izgovoriti.
Mi danas ponekad i za molitvu trebamo podsjetnik na telefonu, snimljenu krunicu ili glas iz instalirane aplikacije. Nije ni to loše ako nas ponovno dovede do molitve. Samo pokazuje koliko su se vremena promijenila. Oni su svoje zazive nosili u pamćenju i izgovarali ih gotovo instinktivno, a mi ih često najprije moramo pronaći na zaslonu, pa tako skrenemo misli i često zaboravimo za što smo to htjeli moliti.
Pronađete li zato među obiteljskim uspomenama škapular, nemojte ga olako baciti. Možda nema vrijednost koja se može izmjeriti novcem, ali može imati sasvim posebno značenje – i za osobu koja ga je nekoć primila i nosila, i za vas koji ste ga pronašli.
Zastanite na trenutak. Prisjetite se osobe kojoj je pripadao, njezina života, ruku koje su ga spremile i razloga zbog kojeg je sačuvan. Možda ćete u tom skromnom predmetu pronaći dio njihove neispričane priče, odgovor na neko davno pitanje ili komadić vlastitoga, pomalo zaboravljenog sebe.
Baš u danima karmelske pobožnosti pravo je vrijeme i za takva tiha poniranja – u vjeru, obiteljsku prošlost i tragove koje su nam ostavili oni kojih više nema.
Nada Rogić