Sinac i Stjepan Sarkotić: Trag jedne velike priče
Nada Rogić / 18. Srpanj 2026.
Prije nekog vremena poštom mi je stigla knjiga Dinka Čuture o Stjepanu Sarkotiću. Preda mnom se našlo gotovo petsto stranica posvećenih čovjeku rođenom u Sincu, jednom od hrvatskih časnika koji su dosegnuli sam vrh austrougarske vojne hijerarhije.
Taj me nesrazmjer zaustavio.
Gotovo petsto stranica života, vojnih odluka, političkih promišljanja i korespondencije, a u našem općem znanju tek nekoliko podataka: Sinac, general, Lovćen, posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine.
Ime smo sačuvali. Njegov rad poznajemo mnogo manje.
Ne možemo reći da ga je Gacka zaboravila. Njegovo ime nosi područna osnovna škola u rodnom Sincu, a svoje je mjesto dobio i na jednom od kubusa u Gačanskom parku hrvatske memorije u Otočcu. Lokalna zajednica tako je ostavila vidljive znakove sjećanja.
Ali ploča na školskoj zgradi i zapis u kamenu ne mogu sami ispričati njegov put. Ne govore kako je odrastao, do kojih je položaja stigao, o čemu je pisao ni kako je čovjek takve karijere izvan povjesničarskih krugova ostao slabo poznat.
Stjepan Sarkotić rođen je 4. listopada 1858. godine u vojnoj obitelji. Njegov otac Matija bio je časnik Otočke graničarske pukovnije. Sarkotić je, dakle, ponikao iz prostora koji je stoljećima oblikovala Vojna krajina.
U Gackoj vojna služba nije bila neka daleka profesija. Bila je dio obiteljskog nasljeđa, odgoja, discipline i društvenog poretka. Vojna krajina ukinuta je za Sarkotićeva života, ali njezin svijet nije nestao potezom pera. Ostao je u obiteljima, navikama i shvaćanju dužnosti.
Mi koji ovdje živimo znamo da je tako.
Nakon školovanja u Senju završio je Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, a zatim i Ratnu školu u Beču. Desetljećima je prolazio kroz zapovjedne i stožerne dužnosti, izrađivao vojne studije i napredovao u složenom sustavu Austro-Ugarske Monarhije.
Od sina časnika Otočke graničarske pukovnije stigao je do čina general-pukovnika.
Prvi svjetski rat dočekao je kao zapovjednik 42. hrvatske domobranske divizije. Potkraj 1914. imenovan je zemaljskim poglavarom Bosne i Hercegovine te zapovijedajućimgeneralom u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Njegovo se ime u vojnoj povijesti posebno veže uz zauzimanje Lovćena i Cetinja početkom 1916. godine, nakon čega je dobio visoka odlikovanja, barunski naslov i plemićki pridjevak „von Lovćen“.
To nije lokalna zanimljivost o čovjeku koji je otišao u svijet i ondje uspio. To je karijera europskog formata.
Sarkotićev značaj ipak ne završava činom, odlikovanjima i vojnom pobjedom.
Bio je vojnik i strateg, ali i upravitelj te politički čovjek vremena u kojem se raspadao dotadašnji europski poredak. Kao zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine djelovao je u ratnim okolnostima, između potreba vojske, civilne uprave, prometa, opskrbe i sve težih političkih odnosa.
Istodobno je promišljao budući položaj Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Protivio se stvaranju centralizirane jugoslavenske države u kojoj bi političku prevlast imao Beograd. Zalagao se za povezivanje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine unutar preuređene Monarhije.
Njegova zamisao nije ostvarena.
Austro-Ugarska se 1918. raspala, a nastala je država prema čijem je uređenju bio izrazito kritičan. Nakon rata živio je u Beču i nastavio političko djelovanje. Služio je državi koja je nestala, a protivio se smjeru države koja ju je naslijedila.
Tu se nalazi i dio odgovora na pitanje zašto je njegova velika biografija poslije ostala na rubu javnog pamćenja.
U jugoslavenskom povijesnom narativu nije bilo mnogo mjesta za austrougarskog generala hrvatskog podrijetla i protivnika jugoslavenskog centralizma. Promijenile su se granice, vlast i ono što je iz prošlosti bilo poželjno isticati.
Ipak, Sarkotić iza sebe nije ostavio tek visoki čin i priču o Lovćenu. Ostale su vojne i strateške studije, politički tekstovi, govori i opsežna korespondencija. Ostala su njegova razmišljanja o položaju Hrvatske i Bosne i Hercegovine te svjedočanstvo čovjeka koji je iz ličkoga graničarskog prostora stigao u središte imperijalne moći i iz neposredne blizine promatrao nestanak jedne države i nastajanje druge.
Njegov doprinos zato ne treba mjeriti samo visinom čina. Treba pogledati što je radio, pisao, predlagao i pokušavao ostvariti.
Kada je povjesničar Dinko Čutura istraživao hrvatske postrojbe u Prvom svjetskom ratu, pred njim se otvorilo pitanje Stjepana Sarkotića, čovjeka velike karijere, a slabo poznatog u vlastitoj zemlji. Iz toga su nastale doktorska disertacija i opsežna knjiga kojom je Sarkotiću vratio mjesto u hrvatskoj historiografiji.
Zato Čutura, danas ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva, u Sinac ne dolazi samo predstaviti knjigu. Dolazi govoriti o čovjeku čiji je život i djelovanje sustavno istraživao. Uz njega će govoriti prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“.
Predavanje se održava danas, 18. srpnja, u povodu svetkovine sv. Ilije. Ono nije početak sjećanja na Stjepana Sarkotića. Sjećanje već postoji.
Sada je vrijeme da bolje upoznamo njegov rad, vojnu i političku misao te doprinos hrvatskoj povijesti. Bez prigodnog uljepšavanja, ali i bez svođenja čovjeka takve karijere na vojne činove i ratne operacije. Njegov život i djelo pripadaju širem povijesnom okviru nego što smo mu ga dosad davali.
Sarkotićeva priča ne mora ostati samo u knjizi, na školskoj ploči i u kamenu Gačanskog parka hrvatske memorije. Može postati dijelom povijesnih ruta, školskih sadržaja i turističkog predstavljanja Sinca i Gacke doline. Za to ne treba izmišljati ništa što već ne postoji. Dovoljno je pažljivije pogledati mjesta, imena i tragove koje je ovaj kraj već sačuvao.
Sinac je sačuvao trag. Na nama je da malo jače osluhnemo tiho ispisanu povijest Sinca i Gacke doline, te je naučimo ispričati i drugima.