Prvi znakovi jeseni, iako su dani još topli i puni ljeta, već su oko nas. Priroda ih uvjerljivo pokazuje. Dovoljno je tijekom dana, a osobito ujutro, pogledati prema zračnim vodovima i krovovima kuća, gdje lastavice sjede u gotovo pravilnim razmacima, kao da dogovaraju svoje veliko putovanje prema jugu.
Ta rana okupljanja krajem kolovoza nisu slučajna. Nakon gniježđenja i osamostaljivanja mladih počinje razdoblje pripreme za jesensku seobu. Lastavice se zadržavaju u većim skupinama, intenzivnije se hrane i koriste zajednička noćilišta. Ne odlaze sve istodobno, ali kraj kolovoza i početak rujna vrijeme su kada se njihovo kretanje sve jasnije usmjerava prema jugu.
Pred njima su tisuće kilometara leta. Europske lastavice zimu provode u Africi, mnoge južno od Sahare, a u proljeće se ponovno vraćaju u područja u kojima se gnijezde.
Kako ptica teška svega nekoliko desetaka grama pronalazi put preko tolikog prostora jedno je od najzanimljivijih pitanja njihove seobe. Sunce, zvijezde, obilježja krajolika, naslijeđeni migracijski smjer i iskustvo dio su složenog navigacijskog sustava. No posebno fascinira njihova sposobnost orijentacije prema Zemljinu magnetskom polju.
Znanstvenici već desetljećima istražuju magnetorecepciju, sposobnost životinja da registriraju Zemljino magnetsko polje. Kod ptica je najbolje istražen model magnetskog kompasa povezan s okom, odnosno mrežnicom.
U ptičjoj mrežnici nalaze se proteini kriptokromi koji se istražuju kao mogući dio tog sustava. Posebno je zanimljiv Cry1a, pronađen u vanjskim dijelovima čunjića osjetljivih na ultraljubičasto i ljubičasto svjetlo. Upravo položaj tih proteina u fotoreceptorskim stanicama, zajedno s činjenicom da je magnetska orijentacija ptica povezana sa svjetlom, jedan je od važnih tragova u objašnjavanju njihova prirodnog kompasa.
Pretpostavlja se da svjetlost u kriptokromima pokreće kemijske reakcije na koje može utjecati Zemljino magnetsko polje. Ptičji magnetski kompas pritom ne funkcionira kao naš, s kazaljkom koja pokazuje sjever. Prema dosadašnjim istraživanjima, ptice mogu registrirati nagib magnetskih silnica u odnosu na Zemljinu površinu i tako dobivati informaciju potrebnu za određivanje smjera. Točan put kojim taj signal postaje informacija u mozgu još nije potpuno razjašnjen.
Ono za što čovjek danas otvara kartu i uključuje satelitsku navigaciju, lastavica rješava kombinirajući nebo, krajolik, iskustvo, urođeni smjer i signale koje naše tijelo ne registrira na isti način.
Danas njihove migracije pratimo prstenovanjem, odašiljačima i drugim suvremenim metodama. Rekonstruiramo rute, pratimo mjesta odmora i sve bolje razumijemo kako ptice pronalaze put preko mora i kontinenata.
Ritam lastavičje seobe ljudi su, međutim, poznavali mnogo prije tih istraživanja. Nisu morali znati što je kriptokrom da bi primijetili kada se lastavice počinju okupljati, kada odlaze i kada ih u proljeće ponovno treba očekivati pod istim strehama. Priroda je dugo bila jedan od najpouzdanijih kalendara ljudi, a njezine su se promjene povezivale s godišnjim dobima, poslovima i blagdanima.
Iz takvog dugog promatranja sačuvano je i posebno pučko vjerovanje vezano uz Malu Gospu, 8. rujna. Govorilo se da Marija u jesen odvodi lastavice u tople krajeve, a na Blagovijest, 25. ožujka, ponovno ih dovodi.
Lastavice su stoljećima živjele neposredno uz čovjeka. Gradile su gnijezda pod strehama, izvodile mlade i mjesecima bile dio svakodnevice kuće i dvorišta. Zato se njihov proljetni povratak čekao, a krajem ljeta primjećivalo i njihovo okupljanje pred seobu.
Ljudi su dobro poznavali taj ritam. Vidjeli su kada se lastavice počinju skupljati i znali da će uskoro krenuti prema jugu. Ono što nakon toga nisu mogli pratiti vlastitim očima pripadalo je dugom putu preko mora i kopna, sve do ponovnog povratka u proljeće.
Upravo je tu svoje mjesto pronašla pučka predaja. Put ptica koje su mjesecima živjele uz njihove domove ljudi su povjeravali Mariji i nebu, kao što su im povjeravali i vlastite odlaske, putovanja i povratke. Tako je ostalo vjerovanje da Marija lastavice u jesen odvodi u tople krajeve, a u proljeće ih ponovno dovodi.
Danas znamo mnogo više o tome kako taj put izgleda i kako ga lastavice pronalaze – od Sunca i zvijezda do Zemljina magnetskog polja i kriptokroma u mrežnici. Stara predaja ne objašnjava njihovu navigaciju. Ona čuva nešto drugo: odnos čovjeka prema pticama koje svake godine odlaze iz njegova vidokruga i ponovno mu se vraćaju.
I upravo tako dolazi i jesen. Ne naglo, nego u laganom ritmu promjene prirode, prije nego i sami postanemo svjesni tog prijelaza. Krajem ovog kolovoza jedan od tragova već je tu – u sve češćim jutarnjim okupljanjima lastavica.
