Preskoči na glavni sadržaj

Nada Rogić: „Prijatelju, nemoj otići! Dovoljno je da ostaneš”

vojska_ljubovo-10.jpg

Prije pet godina, 15. studenoga 2021., Nada Rogić napisala je autorski zapis „Probudi se”, posvećen hrvatskim braniteljima i njihovim svakodnevnim, često nevidljivim borbama. Na petu obljetnicu nastanka teksta ponovno ga dijeli s čitateljima, podsjećajući na ljude koji su se vratili iz rata, ali se nikada nisu u potpunosti oslobodili njegovih posljedica.

 

Probudi se

Tekst je nastao prije pet godina, 15. studenoga 2021.godine. Pisala sam ga razmišljajući o našim braniteljima, o svemu što su prošli i o onome što su ponijeli sa sobom iz rata. O ljudima koji su se vratili svojim domovima, ali se nikada do kraja nisu vratili životu kakav su ranije živjeli i poznavali. O njihovoj šutnji, sjećanjima, razočaranjima i svakodnevnim borbama koje često nitko ne vidi.

Pet godina poslije, ove riječi nisu izgubile svoje značenje. Čini mi se da nas je danas manje nego tada. Neki su u međuvremenu zauvijek otišli, a u tim odlascima prepoznajem i dio onoga o čemu sam tada pisala. Zato se danas ponovo vraćam riječima koje sam prije pet godina uputila mojim prijateljima hrvatskim braniteljima.

Dragi prijatelju,

ostani ovog prohladnog jutra možda malo duže spavati, pričekaj da se podigne siva magla. Zamotaj se u toplu dekicu i nastavi sanjati jučerašnji nedovršeni san. Znam da ti je to teško, ali pokušaj. Opusti se. Shvati. Završeno je bilo kad si imao dvadeset i osam, samo te nitko nije imao snage probuditi i reći ti – gotovo je.

Nemoj se trzati na svaki šum i zalupljena vrata, nemoj se mučiti pitanjima zašto i jesi li mogao više. Jesi, bio si, učinio si i više nego što si ikada pomislio da možeš. Dao si svoju mladost, svoju snagu i sve od sebe. Dao si svoj san. Nemoj poželjeti, molim te, da si trebao dati i sebe. Nije to bilo do tebe.

Znam da te smeta pogrešno izgovorena riječ, zaboravljeni datum, neposlano pismo i telefonski poziv s još jednim procijeđenim: „Ne, nažalost, odbija se.”

Pita li se itko što se to i kako odbija u tvom srcu i što ti to ne da spavati noćima?

Dvaput si prebrojao sve, znam da jesi. Pet puta si klečao i sa suzama čekao hoće li se vratiti. S Onima koje si nosio zauvijek si odnio i dio svog imena. Znam da i radi Njih pokušavaš biti bolji, nastojiš učiniti nešto više ne bi li ikako opravdao to što njih sada nema.

Sunce je izišlo. Probudi se, molim te, sada je vrijeme. Već se protisnulo između gustih oblaka. Diši. Ustani.

Tvoje srce i tvoje nakane čiste su kao bijela majčina plahta sakrivena na dnu ormara. Pokušaj učiniti nešto danas, ali tako da ostaneš smiren. Ostani u svom dvorištu. Srušena ograda i nepokošeni voćnjak čekaju na tebe. Nakupilo se započetih poslova koji čekaju tvoje ruke.

Probaj pokušati. Ako i ne uspiješ danas, možda ćeš sutra moći učiniti nešto ipak malo više. Samo nemoj izgubljeno gledati u daljinu jer Njih više ne možeš vidjeti, oni su predaleko. Godine su predaleko.

Rat je završio. Znam da se on još uvijek odvija u tvojoj glavi, ali kad malo bolje poslušaš, čut ćeš da je utihnulo oružje, a sada zveckaju riječi. Probadaju oštro i duboko. Ne slušaj ih. Prihvati.

I ne pokušavaj se sakriti duboko u sebi jer se više nećeš moći pronaći.

Ako unatoč svemu ne možeš drugačije, ostavi trag uz cestu da te lakše pronađem. Znam da znaš, da ja znam, kamo želiš zauvijek nestati.

Ali prijatelju, nemoj otići! Ostani još malo. Ne moraš danas ništa dokazivati, nikome ništa dugovati. Dovoljno je da ostaneš.

A sutra, kad se podigne magla, pokušat ćemo ponovno.

Nada Rogić

Autorski zapis od 15. studenoga 2021. godine