„Zašto nosiš plavu majicu? Crna je bolja.“ „A što ti to piše na majici? Grozno.“ „Zašto se smiješ? Tebi je očito sve dobro.“ „A sad plačeš? Glumiš žrtvu.“ „Čekaj, ti si za njih?“ „Aha, protiv si. Tko te poslao?“ "Tko te plaća!"
Otprilike tako izgleda dobar dio današnje komunikacije i međuljudske interakcije, i uživo i na društvenim mrežama. Više kao ispitivanje nego razgovor. Nije dovoljno reći što misliš, obući što želiš, nasmijati se kad ti je smiješno ili zašutjeti kad ti se ne govori. Sve se tumači, svrstava i dobiva etiketu.
Nazivamo jedni druge kukavicama, bagrom, huljama, droljama, negativcima. Dijelimo ljude na dobre i loše, pametne i glupe, pismene i nepismene, hrabre i kukavice, po nekim samo nama znanim kriterijima. Ako misliš kao ja – dobar si. Ako ne misliš – već ćemo pronaći naziv za tebe.
Iz boje majice izvlači se svjetonazor, iz jedne rečenice karakter, iz pogleda namjera. Ako si plav, zašto nisi crven? Ako si zelen, zašto istovremeno nisi i žut? Ako nisi ni jedno ni drugo, možda si još sumnjiviji. A pritom nije svaka podjela spontana, a ni svaka pomoć nužno nesebična.
Previše se pazi na tuđu interpretaciju. Tko je što rekao, što je zapravo mislio, što je netko navodno čuo i što je onda netko treći prepričao. Od tlapnje, prepričavanja i tuđih interpretacija nastane priča. A priča nije činjenica. Ipak, svi su najednom stručnjaci, a pritom gotovo nitko ne odgovara ni za učinjeno ni za izgovoreno.
Previše smo zaokupljeni jedni drugima, a premalo okruženjem, stvarnim, dokazanim činjenicama i stvarnim problemima. Fokusirani sami na sebe. Sve manje u doticaju s prirodom, nebom i svime onim što nam ne pripada i ne pita nas za stav. Oni nam ga pokažu bez prethodnog upozorenja, e mail obavijesti i SRUUK poruke. Silovito. Dok taj bunt prirode olako nazivamo katastrofom, ne definiramo čija je to katastrofa, naša ili prirodna?
Gradimo prekomjerno i kupujemo bespotrebno. Stanove, kuće, stvari. Polažemo poluge u zlatu. Više ni ne možemo popratiti koliko računa administriramo. Trošimo, gomilamo i svojatamo, uvjereni da nešto time osiguravamo i da svime možemo upravljati.
A onda jedna sekunda odlomljenog ledenjaka u visinsma Himalaje promijene mjeru svega.
Gledam već danima snimku iz Nepala. Male točkice pomiču se po asfaltiranom platou graničnog prijelaza. To su ljudi. Ej, ljudi. U svojim putovanjima, poslovima, namjerama. Netko nekamo ide, netko se vraća, netko radi, netko čeka. Nije to videoigrica niti simulacija. A onda u nekoliko trenutaka nestaju ljudi, cesta, zgrade, vozila i planovi.
Odjednom nije važno tko je napisao što na majici, tko je za, a tko protiv, tko je prema nečijem kriteriju pismen, a tko nepismen. Nisu važni titula, kvadrati, računi ni poluge zlata. Priroda ne zna kojoj grupi pripadamo, koliko imamo pratitelja ni koliko smo puta sami sebe uvjerili da smo u pravu. I ne pita nas za stav.
Tu smo, čini mi se, izgubili mjeru.
Znanje imamo. Vještine imamo. Tehnologiju imamo. Možemo pratiti ledenjak iz svemira i gotovo istoga trenutka gledati što se događa tisućama kilometara daleko. A to znanje i sposobnosti prečesto trošimo na male, pojedinačne ciljeve. Da pobijedimo u raspravi. Da nekoga svrstamo. Da sačuvamo svoj mali interes. Da dokažemo da smo mi dobri, a netko drugi loš.
Sami sebe zatrpali stvarima, računima, interesima i vlastitim važnostima, pa kroz sve to sve teže vidimo čovjeka preko puta sebe.
Možda nam je zato potreban razlomljeni ledenjak da nas podsjeti koliko smo mali. Ne zato što nam treba katastrofa, nego zato što sami sebi očito više ne znamo odrediti mjeru.
A mjera je izrečena još u 1. stoljeću, vrlo jednostavnom rečenicom:
„Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.“
(Mt 7,2)
U 21. stoljeću očito smo se negdje pogubili. Ili smo se morali pogubiti.
