Sve manje vremena provodimo u prirodi. A i kada odemo hodati, trčati, voziti bicikl ili jednostavno prošetati, pogled nam često završi na pametnom satu. Pratimo korake, kilometre, potrošene kalorije i otkucaje srca, pa bjesomučno fotografiramo drveće i prizore koje zatim dijelimo na društvenim mrežama. Osjetila zabavljamo predstavom, namještenim selfijima sreće i uživanja u prirodi, a pritom većinom pojma nemamo što sve raste oko nas.
Ne prepoznajemo više mirise, ne čitamo znakove koje nam šalju biljke i drveće. Pretvorili smo ih u statiste. Sve teže prepoznajemo i biljke koje su nekada bile sastavni, gotovo neodvojivi dio života.
Prije nekoliko dana šetajući, srela sam na livadi - cikoriju.
Ovoga kolovoza teško ju je ne primijetiti. Livade su stvarno osušene, trava požutjela, zemlja isušena i tvrda od sunca. Samo cikorija još uvijek stoji zelena i otvara svoje plave cvjetove. Nije slučajno.
Razvija snažan korijen koji prodire duboko u tlo pa može doći do vlage i onda kada je površinski sloj već sasvim suh. Dok druge biljke posustanu, ona još ide u dubinu po vodu. I upravo je taj korijen nekada bio najvrjedniji dio biljke.
Sjećam se Frankove smeđe kutije i mirisa bijele kave iz djetinjstva. Tek sam kasnije shvatila da taj poznati okus dolazi od biljke s prekrasnim plavim cvjetovima koja raste uz putove i po livadama moga sela. Korijen cikorije vadio se iz zemlje, čistio, rezao, sušio i pržio, a zatim mljeo. Od njega se pripremao napitak s toplim mlijekom – bijela kava. U vremenima nestašice cikorija se kuhala i sama kao tamni napitak ili se miješala s pravom kavom kako bi se nadomjestila nestašica.
Ako ste kao dijete boravili u bolnici, možda se sjećate upravo tog posebnog okusa. Bijela kava i kruh s paštetom. U dječjoj percepciji gotovo pravi eliksir, pogotovo nakon dana bolničke hrane.
Ljudi su nekada znali koristiti biljke, a često su bile ono što su jedino imali. Za sve drugo trebao je novac, a sad znam, koliko ga nije lako zaraditi. Zato se dobro poznavalo ono što je zemlja davala i koristilo se ono što je bilo sezonski dostupno.
I bilo je besplatno. Ali ne bez poštovanja.
Znalo se što se bere, što se suši, koji se list može jesti, koji se korijen vadi i što se može sačuvati za kasnije. Takvo se znanje nije učilo na posebnim predavanjima. Prenosilo se generacijama, u kući i obiteljskim dvorištima, radom na zemlji, gledanjem starijih i vlastitim iskustvom. Veliki dio vremena ionako se provodio vani, pa je bilo gotovo prirodno znati što ti priroda nudi, ali i što si ti dužan učiniti za nju.
Cikorija je bila i dio kućnog znanja o zdravlju. Tradicionalno se koristila za probavu, a danas znam da njezin korijen sadrži mnogo inulina, prehrambenog vlakna koje hrani korisne bakterije u crijevima.
I tu se najbolje vidi koliko smo se udaljili od onoga što nam je bilo nadohvat ruke. Danas možemo proći kraj cikorije ne znajući ni kako se zove, a zatim otići u trgovinu ili ljekarnu i kupiti skupi pripravak s istim umjetno proizvedenim sastojcima.
Ne treba uljepšavati prošlost. Nestašice, siromaštvo i ograničen izbor nisu bili životna idila. Ali smo iz potrebe razvili vrlo konkretno znanje o prirodi i znali iskoristiti ono što je bilo dostupno. Pritom se vodilo računa da će istu biljku trebati još netko, i nikada se nije uzimalo sebično sve iz zemlje, bilo korijenje, bilo lišće, jer učili su nas da ostavimo dio i drugima. I ljudima i životinjama.
Nije se stvarao ni približno toliko otpada kao danas, niti se vjerovalo da je sve kupljeno samim time korisnije i kvalitetnije.
Prestali smo promatrati oko sebe. Prirodu sve češće doživljavamo kao scenografiju kroz koju hodamo, trčimo, fotografiramo se i prolazimo. A ona to nije. Mi smo samo jedan dio prirodnog lanca, jedna od mnogih jedinki koje u njemu imaju svoju ulogu.
Tako je i s cikorijom. Nije ona nikakav ukras suhog krajolika. Ona je živi dio prirode koji je oduvijek tu, i stoljećima nam je služila kao napitak, hrana i biljka koju su ljudi koristili zbog njezinih svojstava.
I dalje raste uz nas. I dalje je otporna, duboko ukorijenjena i korisna. I preživljava.
Mi smo se udaljili od nje. Ponekad mi se čini kao da planiramo i nestati, po tome, kako smo plitko uzemljeni i vrlo slabo ukorijenjeni.
Zaboravljamo gledati što sve raste uz nas i za nas – i što nam priroda još uvijek besplatno daje.
