Trideset i jednu godinu nakon Oluje ostao je broj koji gotovo prkosi razmjeru operacije. U nekoliko kolovoških dana 1995. godine Hrvatska je oslobodila najveći dio okupiranog teritorija, promijenila tijek rata i stigla do prizora koji će ostati jedna od najupečatljivijih slika njezina završetka – predaje 21. kordunskog korpusa kod Gline.
Postoje brojevi koje povijest pamti jer iza njih stoji puno više od matematike. U Domovinskom ratu takvih je mnogo.
Jedan od njih su 84 sata.
U toliko su vremena hrvatske snage u Oluji ostvarile glavne vojne ciljeve i oslobodile više od 10.000 četvornih kilometara dotad okupiranog teritorija. Knin je 5. kolovoza postao simbol pobjede, a najveći dio okupiranog područja vraćen je pod hrvatski nadzor.
No Oluji su prethodile četiri godine rata, okupacije, pogibija, ranjavanja, prognanstva i života u državi čiji je velik dio teritorija bio izvan njezina nadzora. Zato broj od 84 sata svoju punu težinu dobiva tek kada ga stavimo uz neke druge brojeve.
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata godinama vodi i nadopunjuje baze podataka o smrtno stradalima. Prema javno objavljenim podacima, Centar raspolaže imenima 14912 smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu. Taj broj obuhvaća stradale evidentirane i na slobodnom i na okupiranom području Hrvatske te ga nije ispravno svesti samo na hrvatske branitelje i civile.
I 2026. godine ostaje još jedan broj koji nije postao samo dio povijesti: 1725 neriješenih slučajeva nestalih i smrtno stradalih osoba. Za 1341 osobu još je nepoznata sudbina, a za 384 smrtno stradale osobe nije poznato mjesto ukopa.
Iza 84 sata Oluje stoje četiri godine rata i tisuće ljudskih sudbina. Tek zajedno ti brojevi pokazuju što je pobjeda značila i kolika je cijena do nje plaćena.
Ono za što se tada borilo i ginulo postalo je temelj hrvatske države. Sloboda, samostalnost i pravo Hrvatske da odlučuje o vlastitoj budućnosti nisu apstraktni pojmovi kada iza njih stoje ljudi koji su ih branili svojim životima.
A onda dolazi 8. kolovoza 1995. godine.
Oko 14.00 sati u Gornjem Viduševcu kod Gline zapovjednik 21. kordunskog korpusa Čedomir Bulat potpisao je predaju pred generalom Hrvatske vojske Petrom Stipetićem. Dokument je potpisan na poklopcu motora policijskog automobila. Nekoliko tisuća pripadnika korpusa položilo je oružje.
Upravo u jednostavnosti tog prizora ima nečega gotovo ironičnog.
Godinama se JNA ponašala kao gospodar smrti i vladar vremena. Uz njezinu pomoć pobunjeničke snage određivale su sudbine ljudi, cijelih obitelji, sela i gradova. A onda su jednog kolovoškog popodneva kapitulirali na haubi policijskog automobila.
Moć se u jednom potpisu pretvorila u nemoć.
Bio je to završni čin hrvatske vojne pobjede u Oluji. Ali povijest traži preciznost. Olujom nije oslobođen cijeli tada okupirani teritorij Republike Hrvatske. Hrvatsko Podunavlje ostalo je izvan hrvatskog ustavno-pravnog poretka, a vraćeno je nekoliko godina poslije procesom mirne reintegracije, dovršenim 1998. godine.
Oluja je oslobodila najveći dio okupiranog teritorija i odlučujuće promijenila odnos snaga. Hrvatska je svoju teritorijalnu cjelovitost dovršila mirnom reintegracijom Podunavlja, bez novoga rata.
Trideset i jednu godinu poslije ostaju 84 sata oslobodilačke akcije koja se još uvije proučava i ostaje fotografija iz Gornjeg Viduševca.
Na njoj se vidi trenutak u kojem se odnos snaga konačno prelomio. Ono što se godinama nametalo oružjem, prijetnjom i okupacijom završilo je potpisom o predaji na "haubi" policijskog automobila.
U 84 sata pokazalo se koliko može biti snažan narod koji brani svoje, koliko daleko može nositi vjera u slobodu, i kako pada sila koja je vjerovala da joj pripada pravo odlučivati o tuđoj zemlji i tuđoj budućnosti.
Hrvatska je slobodna.
