U ovom tekstu vas opet vraćamo malo u povijest. U vremena kada se u Lici malo kave gotovo mjerilo zlatom, naše su bake uz “trun kave“ u nestašici znale pomiješati i „trun ječma“. Da bi načinjeni napitak imao veću izdašnost jer se pomno pazilo na svako zrno sirove kave. Kava se potom pržila u rolu, rjeđe u tzv. bruštulinu koji je bio dio kulture Dalmacije i primorja pa tek potom mljela u drvenim mlincima. Bogatije kuće imale su tzv. turske mlince, metalne naprave duguljastog oblika. Tek nakon mljevenja kava bi bila spremna za kuhanje.
Za žene koje su voljele mijenjati svoje partnere nekada se koristila uzrečica kako se ponašaju „k’o ribež za kupus ili mlinac za kavu diljem sela“. Zbog redovne nestašice kave ovaj napitak se uvijek štedio i svakako je bila čast u nekom domaćinstvu popiti kavu.
Danas kavu svi pijemo, nitko je po domaćinstvima ne prži niti melje. Postala je uobičajeni napitak, bilo esspreso, bilo klasična, tj. turska kava. Liječnici se slažu oko dnevne količine ovoga napitka koja ne bi smjela prelaziti tri šalice. Drveni mlinci tako su postali stvar prošlosti iz nekih davnih, pomalo zaboravljenih vremena.
