Kada je Hrvatska vojska 6. kolovoza 1995. godine oslobodila Udbinu zatekla je ondje pedesetak civila, mahom starije životne dobi. Te nesretne ljude su u sveopćoj bježaniji „zaboravili“ povesti pripadnici tzv. Vojske Krajine. Skupinu ljudskih duša ostavilo se kao balast, nešto što nikome ne treba, a samo su nekima bili teret.
Prvu bojnu 9. gardijske brigade Vukovi predvodio je zapovjednik pukovnik Frane Zorić. Netom prije ulaska u Udbinu Zorić je zapovjednicima satnija i vodova naglasio: „Nikome ne smije pofaliti niti vlas s glave, treba im pomoći i organizirati se da ti ljudi ovo lakše prežive!“
Frane Zorić je cijeloga rata bio ljudina, čovjek koji je svakoga uvažavao, a posebno je bio senzibilan na starije i nemoćne. Kada je njegova postrojba ušla u Udbinu najprije je napravio popis zatečenih civila i njihovih potreba. U prvim satima o tim ljudima se brinuo vojni sanitet, a kasnije je pomagao Međunarodni Crveni križ.
Bilo je ljeto, udarile su vrućine, a Udbina je žeđala. Pukovnik Zorić je odmah organizirao prehranu zatečenih civila. Tko je mogao ponijeti doma hranu dobivao je lanch-paket ili su ljudi dolazili „k Frani na kazan“. Nije bilo protekcije, isto jelo se spremalo za vojsku i civile. Bilo je tada i nepokretnih ljudi kojima su se obroci nosili doma.
Pored bivšeg hotela Javornik (danas Crkva hrvatskih mučenika) ostala je tada sama jedna starica. Teško je hodala, a prodorne plave oči bile su joj povazdan suzne. Kada su joj djevojke iz saniteta donosile hranu i lijekove nije mogla vjerovati da je nisu zaboravili.
-Dao Bog sreću i zdravlje tom vašem Frani. Veliki je čo’ek, stalno je govorila ostavljena starica.
Dobre želje joj, nažalost, nisu bile uslišene jer je pukovnik Frane Zorić preminuo nakon nekoliko godina provedenih u časnoj mirovini, točnije 6. veljače 2007. godine. Ostat će nam zauvijek u mislima kao hrvatski časnik koji je istinski uvažavao svakog čovjeka.