Sjećanje: Slavko Cetinjanin, prvi poginuli hrvatski redarstvenik u Gackoj dolini
Nada Rogić / 19. Srpanj 2026.
Tog kobnog 19. srpnja 1991. godine, u 21.15 sati, na križanju državne ceste Otočac – Žuta Lokva i ceste prema Drenovu Klancu, iz zasjede je napadnuta policijska ophodnja. U napadu srbočetničkih paravojnih formacija mučki je ubijen policajac, tada 28-godišnji Slavko Cetinjanin.
Priča o Slavku i Ruži
Ružu sam upoznala 1994. godine, kada smo počele zajedno raditi. Vrlo brzo prepoznale smo jedna u drugoj ono što se rijetko pronalazi – bliskost zbog koje ti se čini da neku osobu poznaješ cijeli život.
U početku nije mnogo govorila o Slavku. Vjerujem da su rane još bile svježe, preduboke i previše bolne. Iz poštovanja prema njezinoj boli nitko se nije usuđivao previše pitati.
Kako su godine prolazile, postajale smo sve prisnije. Ponekad bismo razgovarale o Slavku, njihovoj mladosti i zajedničkim prijateljima, o plesovima u Prozoru i Lešću, o mladenačkoj ljubavi, vjenčanju i životu koji su tek počeli graditi. A onda bismo govorile i o njegovoj smrti, praznini i nedostajanju koje nikada nije prestalo.
Ruža je Slavku rodila dvije djevojčice, Josipu i Katarinu. Sjećam se njihovih malenih, sramežljivih pogleda kada bi došle potražiti mamu na poslu ili kada bi nam se usput javile, vraćajući se iz škole.
Ruža je bila brižna i požrtvovna majka. O svojim je djevojčicama brinula više nego o sebi. Nikada se nije žalila. Ama baš nikada.
Prihvatila je sve što joj je život donio – posao, brojne obveze i samostalno odgajanje djece – uvijek s osmijehom, zahvalnošću i tihom snagom. Od nje sam mnogo naučila. Bila je odana kolegica i vjerna prijateljica.
Često smo razgovarale i zamišljale kako bi izgledao njihov život da se nije dogodila iznenadna i bolna Slavkova smrt. Prisjećale smo se njihovih planova, želja i snova. Pitanja o tome što je sve moglo biti ostala su bez odgovora.
Slavko je bio hrabar čovjek i domoljub, dobar prijatelj i poštovan kolega. A poznavajući Ružu, vjerujem da nije ni mogao biti drukčiji.
Slavkove djevojčice danas su odrasle i obrazovane žene. Udale su se i svile vlastita obiteljska gnijezda. Žive pošteno i mirno, upravo onako kako ih je njihova majka odgojila. Njihov bi otac danas zasigurno bio neizmjerno ponosan na njih.
Rat je prekinuo mnoge životne priče i u brojne domove donio tugu. Ljudi su prerano postali uspomene, a njihovim su obiteljima ostala sjećanja s kojima moraju naučiti živjeti.
Katkad ih poželiš sva isplakati, a već sljedećega dana nastavljaš živjeti s osmijehom i ponosom na licu.
Od Ruže sam naučila kako je moguće plakati sa smiješkom.
Danas sam bila ponosna na Ružu kada sam je vidjela na polaganju vijenca kod spomen-obilježja na mjestu Slavkove pogibije u Brlogu. I dalje stoji uspravno i ponosno, dok se u njezinoj duši i srcu ponovno odvija samo njoj poznata oluja.
Hrabri su bili naši ljudi 1991. godine – naši prijatelji, susjedi, poznanici i obični mladići koji su pristupili hrvatskoj policiji ivojsci kako bi obranili svoje obitelji, domove i dvorišta od neprijatelja.
Vjerojatno nisu razmišljali o tome da bi u krvavom ratu mogli izgubiti vlastite živote i da bi njihove obitelji zauvijek mogle ostati bez svojih hrabrih sokolova.
Jednako su hrabre i žene poput moje drage Ruže. Žene koje su gubitak, bol i samoću podnijele u tišini – skromno, dostojanstveno i ponosno.
Počivajte u miru Božjem, dragi Slavko Cetinjanin, i svi hrvatski branitelji i policajci koji ste položili svoje živote za Domovinu.
Na nama je da vas se s ponosom sjećamo. Na nama je da vas nikada ne zaboravimo.