Ličke narodne legende - donosimo neke od priča koje se prenose generacijama
Kristina / 19. Listopad 2024.
Lika je, sa svojim netaknutim prirodnim ljepotama i divljim krajolicima, stoljećima bila inspiracija za stvaranje legendi i mitova. Ove priče, prenesene s generacije na generaciju, odražavaju bogatstvo mašte i poštovanje prema prirodi i životinjama koje i dan danas krasi Ličane. U nastavku donosimo neke od ličkih legendi koje su Srednja škola Otočac i profesorica Kostelac – Gomerčić prikupili zajedno sa svojim učenicima. Pod nazivom Tajanstvena baština zabilježili su oko pedesetak legendi s područja Gacke, Like i Krbave. Donosimo neke od njih:
Baka prevarila Turke i spasila kozu
O brinjskom gradu, koji bijaše poznat pod imenom Sokol, ima ova priča: Kad su jednom Turci
podsjedali grad Sokol i svu već posadu poubijali, ostade u gradu samo jedna baka s kozom. Kako će
sebe spasti i Brinjake opošteniti? Poperi noću po bedemima kolce te ih zagrne vojničkim odijelom, a
svakomu tomu nazovi-junaku uklopi u puste ruke pušku na kremen. Kad osvanulo jutro, imadu Turci
šta i vidjeti. Nova vojska, nova posada. Tko da još duže krha vratove o te proklete zidine, tko da udara
na ta proždrla ždrijela krajiških kremenjača! Noći o ponoći Turci izmaknu ostavivši veseloj baki povrh
glave i lijepo svoje čađorje s hranom i drugim obiljem. Uza baku spasla se još i njezina koza, koju bi ona
hranila spuštajući je obnoć niz bedeme na bazgovo stablo, koje se i sada pokazuje, da se nabrsti.
Izvor: Narodne priče o gradinama povjesničara Mile Magdića
Legenda o Velikom kamenu
Još iz 8. stoljeća, ili iz vremena kada su Turci ratovali u mom selu, postoji legenda o velikom
kamenu. Pričalo se da Turci, kad su bježali, nisu znali gdje će sakriti toliko blago jer nisu mogli sve
ponijeti. Dosjetili su se da na nekim mjestima zakopaju ćupove sa zlatom u zemlju i to su obilježavali
velikim kamenom piramidalnog oblika, na način da kamen okrenu naopako, a za čuvare su ostavljali
razne vrste zmija. Bacili su kletvu da tko god s konjem pokuša pomaknuti kamen i iskopati blago, da će
konji uginuti, a ljudi umrijeti. I dan danas taj se kamen nalazi pokraj jedne kuće u Drenovu Klancu i ljudi kažu da često vide
zmije kod tog kamena.
Klara Jurković, 1. gim., prosinac 2019.
Legenda o čudotvornoj Vodici (Plitvička jezera)
Od sve mračne šume samo tamo na toj lokvi koju zovu Vodica sija sunce. Navodno tamo dolaze
životinje da bi uginule. Tako nastane zlatna ljekovita glina, koja je dobra za bolove u mišićima ili za
izradu figura. Na sredini lokve nalazi se kamen prekriven mahovinom koju su životinje naslagale. Ako
životinja ugine, a nije došla tamo, onda te duh te životinje prati na putu do Vodice. Kažu da je Vodica
nastala od suza životinja.
Tina Mesić, 1. PT (siječanj, 2019.)
Kako je žena zmaj ubila medvjeda
Čuo sam kako je prije živjela jedna žena zmaj. Bila je to neka Mande Lešina, silno jaka žena, o čijoj su
se snazi razne priče pričale. Ima kod Lipica jedan šumarak koji se zove Mandina šuma, a ime je dobio
po tome što je Mande Lešina u toj šumi goloruka ubila medvjeda. Išla je s jednim lovcem u šumu kad
je odjednom doletila ptica, velika crljena, vidiš joj u očima ludost, i ugrabila lovcu pušku i odnesla.
Lovac viče: Ajme, Mande, ča ćemo sad? Kad eto ti medvjeda. A Mande Lešina je medvjeda za vrat
uvatila i bacila doli. Tako je jaka bila, bez problema se borila s divljim životinjama. I muža je išamarala
kad je bio pijan. Svakakve se priče o njoj pričaju.
Franjo Vuković, 1. ek. (siječanj, 2019.)
Čudotvoran izvor u Dabru
Na padini koja se prema selu Dabar spušta ispod brda Vučjak, na kojem se u
tursko doba nalazila frankopanska utvrda Sokolić, nalazi se izvor vode Čatrnja
(tur. bunar). Danas se na tome mjestu ne opaža ništa osim šipražaja i trave, a
prema nekim indicijama prostor oko staroga grada Sokolića nije još razminiran
do kraja. Prije rata na tome se mjestu vidjela i neka cijev kroz koju je voda
dotjecala i formirala sasvim malo jezerce. Voda iz toga izvora ima čudotvorna
svojstva, kazala nam je Kata Bićanić. Kako joj je njena majka pripovijedala, jedna
slijepa djevojka iz njihova sela na mladu je nedjelju progledala jer se u zoru umila
vodom iz Čatrnje. Zbog ljekovitih svojstava te vode žene i cure iz sela uvijek su
se na mladu nedjelju dolazile umiti na izvoru.
(travanj, 2014.)
Priča o obrani Modruša
U ono vrijeme kada su Turci harali našim krajevima, Frankopani su se smjestili u utvrdu Modruš. Kada
su jednom Turci krenuli u napada koji je trajao jako dugo, Frankopani su u tvrđavi potrošili sve
streljivo i nisu se imali čime obraniti. I hrane je bilo malo. Mudri Frankopani dosjetili su se varke, pa
su počeli neprijatelja gađati hranom. Kad je počela obrana grada hranom, Turci su pomislili da su ovi
poludjeli, kaže priča, pa su odustali od napada i pobjegli iz Modruša. Tako je Modruš bio i ostao
neosvojivi grad.
Napisala: Julia Krznarić, III. prodavač (veljača, 2016.)
Tri bunara, jedna duša (Ramljani)
U jednom malom selu nedaleko Otočca, u selu Ramljani, koje je ime dobilo upravo po
Rimljanima koji su tu davno živjeli, rasla je civilizacija. Narod je tamo bio napredniji od
svake pokrajine Ilirika i ostatka kontinenta. Iako i tada selo, Ramljani su kroz povijest
izdržavali mnoge nedaće, preživjeli razne prijetnje i opstali do dan-danas.Ostala je i jedna
impozantna legenda.
Pod najezdom Turaka u Ramljanima su se miješali ljudi iako se međusobno nisu smjeli
vjenčati. Mnogi ljudi su imali ljubav u očima neprijateljskih vojnika i ratnici su hvatali
poglede domaćih seoskih djevojaka. Turci su sagradili brojne zgrade, koje se ipak nisu mogle
mjeriti po ljepoti s građevinama ljudi vjekovima već ukorijenjenima u tom selu. No, po
nečemu su bili bolji. Osim što su bili bolji vojnici od seljaka koji mača nisu držali, Turci su
kopali dublje od svakoga i nailazili na izvore vode tamo gdje ih nitko nije očekivao.
Legenda kaže da su u Ramljanima od davnine postojala tri duboka bunara. Plavooka seoska
djevojka i časan turski vojnik su se zaljubili i nisu mogli svoju ljubav više skrivati. Pod
okriljem jedne noći vojnik je bio zarobljen, a presuda je bila smrtna zbog čina koji nitko nije
prihvaćao.
To jutro je vojnik pogubljen i bačen u najdublji od tri bunara. Pod tužnim okom djevojka se
bacila za njim. Taj bunar i danas postoji, na njegovo dno još se nitko nije spustio. Dok su
Turci uništili druga dva bunara, taj je izdržao do danas zahvaljujući dušama zaljubljenih u
njemu.
Napisao: Kristijan Grahovac, 3. ekonomist (siječanj 2014.)
Legenda o Luketinki (Sinac)
Prije više stotina godina Gacko polje bilo je prekriveno morem. Voda je dosezala do vrhova
brda koja okružuju Gacku dolinu. Tim su morem plovili čamci i jedna velika lađa. Pristanište
je bilo na brdu Luketinka iznad Gackog polja prema Ramljanima. Čovjek koji je bio glavni i
odgovorni za vezanje čamaca zvao se Luka, pa je to brdo po njemu nazvano Luketinka.
Jednog ljeta voda se počela povlačiti. Svakog dana vidjelo se da je ima sve manje i manje.
Kada je ljeto bilo pri kraju, nestalo je mora, čamaca i lađe, ali je najčudnije bilo što nema niti
Luke. Neka priča govori da je Luka umro od žalosti, a neka da ga još i danas viđaju da se
lađom vozi po rijeci Gacki, ali samo po noći za vrijeme punog mjeseca.
Napisala: Martina Orešković, I. ekonomist (siječanj, 2014.)
Kad se na svetac radi (Ponori)
Nije dobro kad se na svetac radi. Na Ognjenu Mariju se ne radi, a to je u doba kad se žito
žanje. Moja prabaka koja je bez muža ostala u 2. svjetskom ratu žela je na Ognjenu Mariju jer
je zaboravila da je svetac, a netko je prolazio, pa joj je to rekao. Ona je onda rekla: Neka mi
Bog oprosti. Susjeda ju je vidjela i rekla: Ako može Mara, mogu i ja!, pa je i ona žela.
Navečer je iz vedra neba grom zapalio susjedin stog, a kroz prabakin stog samo je prošla prst
debela streha. Zato što je prabaka zamolila Boga da joj oprosti, a susjeda nije. Uz inat i uz
Boga se ne radi.
Napisao: anonimno (prosinac, 2013.)
Legenda o lipi kod crkve Svete Nedjelje (Ponori)
Pričala mi je baka kako je nekada bio usmeni zakon da ako neki veći gazda optuži seljaka za
neko nedjelo, on je bio kriv, bez obzira bio ili ne bio stvarno kriv. Usred ljeta, kada se ništa
posađeno ne prima, sudac je rekao optuženiku da posadi lipu ispred crkve Mlade Nedjelje. Ta
crkva je izgrađena 1887. godine, a prije nje na istom mjestu je bila drvena crkva. Ako se lipa
primi, nije kriv, a ako uvene, kriv je. Optuženik se bio kleo da nije kriv, ali mu nitko nije
vjerovao. Kad je posadio lipu ispred crkve, za 5 dana mladica je propupala i tako je čovjek
ispao nevin. Čovjek koji ga je optužio nije htio popustiti i priznati da je pogriješio, pa je otišao
iz sela. Lipa ispred crkve stoji i danas.
Napisao/la: anonimno (siječanj, 2014.)
Blago na Vitlu
Ima jedna legenda o blagu na Vitlu, brdu u Prozoru. Pripovijeda se od davnina, još dok je
moja baka bila u mojim godinama. Blago na Vitlu još je uvijek negdje zakopano jer ga do sad
nitko još nije pronašao. Priča se da kada ovce idu na ispašu i pasu po Vitlu, uvijek jedna ovca
lupi papkom u taj kofer blaga, ali ga je nemoguće otkriti jer se nikad ne vidi koja je ovca
lupila. Možda u ovoj legendi i ima neke istine jer je ispod Vitla bio rimski grad i kupalište u
kojem su se stari Rimljani kupali. Tko zna nisu li oni sakrili svoje blago i zakopali negdje od
straha pred razbojnicima. Pripovijeda se kako blago nije samo na Vitlu, nego i ispod Vitla.
Tako je jedan čovjek dok je orao s konjem i plugovima, na istom mjestu zapinjao vrhom
pluga za blago.
Napisao: Hrvoje Cetinjanin, 1.p.t. (prosinac, 2005.)
Kako je nastalo Konjsko jezero
U mome selu pripovijeda se legenda o jednom čovjeku i njegovim konjima i ide ovako:
U Kompolju je živio jedan čovjek koji je imao puno konja, a dozivao ih je nekim neobičnim
glasovima. Toliko se razumio u konje i ti su njegovi čudni glasovi bili tako savršeni da je
uspio pripitomiti mnoge divlje konje. Svakoga dana vodio ih je na pašu, na jedno veliko polje.
Jednog je jutra morao ići na posao, a konji su bili uznemireni te su sami krenuli u polje. Od
tada ih više nitko nije vidio. Ljudi još pričaju da je čovjek kad je došao kući i vidio da konja
nema, otišao do toga polja gdje su svakodnevno pasli. Dozivao ih je, ali bez rezultata. Konja
nije bilo. Pripovijedalo se da se odronila zemlja i otvorila jama koja je progutala konje. Od
tada, kad se u proljeće snijeg otapa, sva voda se slijeva u tu jamu. Zbog ovog je dogañaja
polje, na kojem su konji pasli i na kojem su u zemlju propali, nazvano Konjsko jezero.
Napisala: Kristina Fajdetić, 2.p.t. (rujan, 2006.)
Čudesni krasnarski cvijet
U davna vremena u krasnarskoj šumi nastala je pobožna priča. U toj šumi djeca pastiri čuvali
su svoja stada. Jednog dana na običnom panju ugledali su čudesan cvijet, a u cvijetu sliku
Majke Božje. Djeca su ubrala cvijet i ponijela kući u Krasno da bi ga stavili u kapelicu koja se
tamo nalazila od davnina. Začudo cvijet je odjednom nestao, a pastiri su ga ponovno našli na
istom mjestu, na panju u šumi, i to se tako ponavljalo nekoliko puta. Kad se narod osvjedočio
da se to stvarno dogaña, sagradio je u šumi na tom mjestu kapelicu u čast Majci Božjoj
Krasnarskoj.
Napisala: Loreta Majnarić, 2.p.t. (rujan, 2006.)
Kapelica na Umcu propala u zemlju
Nekada davno, kažu naši stari, na Umcu u Brinju postojala je kapelica. Pored nje su se nalazili
mladi i prelili. Pored te kapelice momak je ostavio svoju djevojku, a ona je od tuge umrla.
Kada je djevojka zauvijek zatvorila svoje oči, crkvica se urušila i potonula u zemlju, a brdašce
se sravnalo i odmah je bilo pokriveno travom, kao da nikada ničega tu nije bilo. Kažu ljudi da
ako točno u podne prisloniš uho na brdašce, možeš čuti kao tužno zvone zvona potonule
kapelice.
Napisala: Ivana Perlić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)
Legenda o zlatu na Velebitu
Na području Like u velebitskim selima ljudi su u davna vremena tijekom ljeta boravili u
‘planinskim stanovima’. To su površine ograñene kamenom gdje su ljudi držali životinje na
ispaši. U to vrijeme živio je jedan bogati čovjek koji nije imao djece ni roñaka pa nije znao
kome ostaviti svoje bogatstvo. Legenda kaže da su u njegovoj kući kad je umro pronašli
pismo u kojem je napisao da je svoje zlato zakopao u velebitskoj šumi. Tamo gdje samo
prvog dana ljeta prve zrake sunca dotaknu zemlju nalazi se zakopano zlato. Puno je ljudi
tijekom godina tražilo to zlato prateći jutarnje sunčeve zrake prvog ljetnog dana, no zlato do
dana današnjeg još nije pronañeno. Ta legenda se i danas prepričava meñu narodom
velebitskih sela.
Napisala: Larisa Plišić, 1. ekon. (siječanj, 2010.)
Ove i brojne druge zapisane i nezapisane legende dio su kulturne baštine Like, a njihov duh i danas živi kroz priče koje prenose stariji stanovnici ovog kraja. Iako se svijet mijenja, misterij i čarolija Like kroz ove priče nas podsjećaju na veliku povezanost između prirode, čovjeka i nevidljivih sila koje krase ovaj jedinstveni kraj.
Sve prikupljene legende možete pronaći na stranici Srednje škole Otočac.
Najbolje iz Like / Foto:Pexels.com