Ličani vole oružje, ali po tome (na sreću) vrlo daleko zaostajemo za Amerikom
Najbolje iz Like / 18. Svibanj 2024.
Čuveni dokumentarac „Ludi za oružjem“ američkog režisera Michaela Moorea iz 2003. godine kritika je istodobno ocijenila smiješnim, ali i vrlo tragičnim. To je film o Sjedinjenim Američkim Državama, stanju nacije i nasilju u društvu koji istražuje zašto samo u SAD-u svake godine od vatrenog oružja pogine 11.000 ljudi. U susjednoj Kanadi ta je tragična bilanca daleko manja. Mooreov film pokušava pojasniti zašto je američki put do sreće ispunjen nasiljem, krvlju i rasizmom.
S ovim filmskim djelom Hrvatska, na sreću, ne može povući paralelu. Postotak najtežih krivičnih djela u Hrvatskoj počinjen vatrenim oružjem je puno manji, posebice u površinom najvećoj hrvatskoj županiji. Nekadašnja prva crta bojišnice, Ličko-senjska županija, i danas je poznata kao mjesto gdje građani dnevno predaju Policiji mnoštvo streljiva, eksploziva i vatrenog oružja u sklopu nacionalne akcije „Manje oružja-manje tragedija“.
Prema evidenciji Policijske uprave ličko-senjske u 2023. godini je predano 33 komada vatrenog oružja (15 komada automatskog, 7 komada poluautomatskog i 11 komada drugog vatrenog oružja), 41 komad rasprskavajućeg oružja (27 ručnih bomba, 8 mina te 6 komada ostalih minsko-eksplozivnih sredstava), 13 824 komada streljiva za dugo i kratko naoružanje i 4,8 kilograma eksploziva. Na ovaj način su mnogi lički domovi postali sigurnije mjesto za život.
Tajnik Županijskog lovačkog saveza Tomislav Baričević dao nam je podatak po kojemu se u Ličko-senjskoj županiji lovom bavi 2039 registriranih lovaca. Većina njih ima s urednim dozvolama po jednu lovačku pušku s glatkom cijevi (sačmarice) i po jedan lovački karabin, odnosno pušku sa užljebljeenom cijevi. Dio lovaca posjeduje i pištolje ili rjeđe revolvere.
Pretpostavlja se kako je ova pozitivna bilanca tek „vrh ledenog brijega“ jer mnogi Ličani (navodno) imaju cijele arsenale nedopuštenog oružja, eklspoloziva i streljiva. Ljudska psihologija ovo tumači kao način da bismo naše domove učili sigurnijima. Dakako, sasvim pogrešno. Posebice kada se tih „zabranjenih igračaka“ domognu djeca.