Božićna poruka gospićko-senjskog biskupa mons. Marka Mede
Najbolje iz Like / 20. Prosinac 2025.
Draga braćo i sestre,
Poruka Božića, poruka o Sinu Božjem koji je postao čovjek poput nas, dolazi nam svake godine
kao svjetlo koje raspršuje tamu. Ove nam godine posebno snažno odzvanja jer je slavimo u ozračju
Jubilejske godine, u kojoj smo na razne načine promišljali o daru nade, Božjeg milosrđa i blizine.
Prorok Izaija i Poslanica Hebrejima potiču nas na povjerenje u Boga koji je sposoban pobijediti
zlo i pretvoriti grešnike u svece. Razlog povjerenja u Boga ne temelji se na ljudskim
sposobnostima, jer bi se radilo samo o predviđanju onoga što možemo učiniti vlastitim snagama,
nego se temelji na Božjem obećanju koje je vjerno i omogućuje ono što je ljudski nemoguće. Ove
riječi ponovno otvaraju oči i srce: Bog je taj koji obnavlja, podiže, liječi i vodi svoj narod kroz
povijest, unatoč svim kušnjama.
S posebnom zahvalnošću prisjećamo se i velikog događaja i milosti koje smo primili slaveći 25.
o bljetnicu ustanovljenja naše Gospićko-senjske biskupije. Četvrt stoljeća života, rasta, poteškoća,
radosti, žrtava i blagoslova; četvrt stoljeća u kojem su mnogi svećenici, redovnici, redovnice i
vjernici laici utkali svoje živote u tkivo ove Crkve. Kako ne zahvaliti Gospodinu za prijeđeni put
koji smo prošli i za sve što nam je darovao?
U tom duhu zahvalnosti ove smo godine, kao biskupijska zajednica, hodočastili u Rim i povjerili
Gospodinu prošlost, sadašnjost i budućnost naše biskupije. Na grobovima apostolskih prvaka,
osnaženi zajedničkom molitvom i blizinom Svetoga Oca, pape Lava XIV., obnovili smo svoju
vjernost Kristu i Crkvi te učvrstili nadu potrebnu za vrijeme koje je pred nama.
U ozračju našega biskupijskog jubileja, s posebnim poštovanjem i zahvalnošću, prisjećamo se
prvoga gospićko-senjskog biskupa, mons. Mile Bogovića, i pete obljetnice njegove smrti. Kao
njezin pastir vodio ju je u najosjetljivijim godinama njezina nastajanja, bio je svjedok nade i vjere
te se svojim nesebičnim služenjem ugradio u temelje naše biskupije.
Ipak, braćo i sestre, i ovaj Božić ne dolazi u idealnim okolnostima. Dolazi u vrijeme strahova,
ratova, nesigurnosti, podjela i neizvjesnosti. Dolazi u svijet u kojem je lako izgubiti povjerenje,
lako se obeshrabriti i posumnjati u Božju prisutnost. Mediji nas svakodnevno izvještavaju o
ratovima, tragedijama i prijetnjama, a nemir koji potresa razne dijelove svijeta odjekuje i našim
malim mjestima, unoseći sumnju u našu svakodnevicu. Sredstva komunikacije, danas dostupna
svima, smanjuju udaljenost i vrijeme te nas gotovo u stvarnom vremenu čine sudionicima događaja
na drugom kraju svijeta. Rat u Ukrajini, Izraelu, Palestini ili masakr u Americi ili Europi komentira
se u istom trenutku u trgovinama ili na trgovima naših gradova i sela.
No evanđelje nas poziva da ne živimo iz straha, nego iz vjere; ne iz malodušnosti, nego iz nade;
ne iz računice, nego iz povjerenja. Da ne silazimo, kako govori prorok Izaija, “u Egipat da bi
1potražili pomoć, i položili nadu u konje, uzdali se u kola jer su brojna i u mnoštvo konjanika, ne
gledajući s uzdanjem u Sveca Izraelova i od Jahve savjeta ne tražeći” (usp. Iz 31, 1–3). Pozvani
smo svoje povjerenje staviti u Boga, koji je jedini vjeran.
Zato i ovog Božića nije dovoljno prepustiti se bajkovitom i komercijalno izmanipuliranom,
prolaznom ozračju blagdanske idile i sentimentalnosti. Božić zahtijeva osnovu, snažan temelj —
vjeru poput one Abrahamove, vjeru čovjeka koji svoju sigurnost ne veže uz zemlju i posjed, nego,
vjerujući Bogu, kreće prema nepoznatoj zemlji obećanja. U svojoj putničkoj torbi ne nosi ništa.
Nema prošlost, jer napušta svoju zemlju. Nema ni budućnost, jer Bog traži žrtvovanje vlastitog
sina. Dakle, ne može ništa predvidjeti niti se osloniti na ikakve ljudske sigurnosti. Kreće na put
potpuno oslonjen na Božje obećanje.
Naš put, kao i njegov, nije bez neizvjesnosti, ali je ispunjen Božjim obećanjem. Gabriel Marcel
vjerojatno je bio u pravu kada je napisao: “Jedina istinska nada ona je koja se okreće nečemu što
ne ovisi o nama.” Ta istinska nada jest Isus Krist.
Ako želimo istinski Božić, trebamo tu Abrahamovu vjeru. Trebamo srce koje se usuđuje vjerovati
u nadi protiv svake nade. Trebamo svoje sigurnosti staviti u ocean Božjega milosrđa, iznad svakog
zemaljskog obzora, gdje ne dopire krik rata ni plač ucviljenih, a ne u plitke vode naših strahova.
Život čovjeka uvijek je borba. Povijest čovječanstva povijest je neprestana sukoba dobra i zla. No
Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko trpljenje, svaka suza, svaka bol dobiva smisao pred Božjim
licem.
Draga braćo i sestre,
Božić nam ponovno otkriva da je pravo svjetlo svijeta Krist Isus, koji ulazi u našu povijest da bi
naše siromaštvo obogatio svojom blizinom i ljubavlju. U njemu nalazi svoje ispunjenje svaka naša
nada, svako naše traženje smisla i svaki naš korak kroz nesigurnosti vremena. Stavimo, stoga,
svoju budućnost u njegove ruke, jer On je jedini koji ostaje vjeran.
Svim ljudima dobre volje želim blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2026. godinu!
msgr. Marko Medo
gospićko-senjski biskup