Upravo ovih dana, osamdeset i osam godina nakon smrti Ivane Brlić-Mažuranić, još jasnije razumijemo koliko su njezine naizgled dječje priče bile duboko promišljene. Ona nije pojednostavljivala svijet kako bi se približila djeci, nego im je kroz čudesan, mitski i bajkovit jezik govorila o onome što će tek poslije upoznati u životu – o ljubavi i odricanju, dobru i zlu, željama, iskušenjima i cijeni vlastitih izbora.
Postoje književni likovi koje pamtimo po radnji, a postoje i oni koji ostanu zapisani negdje dublje, u našem djetinjstvu. Stribor, tajanstveni gospodar začarane šume iz „Šume Striborove“ Ivane Brlić-Mažuranić, pripada upravo takvima.
Mnogo smo puta kao djeca poželjeli imati svog Stribora. Nekoga tko bi nas oslobodio zadaće, školskih obveza, neugodnih zadataka ili malih dječjih briga koje su nam tada izgledale velike i važne. U dječjoj mašti dovoljno je bilo poželjeti i vjerovati da negdje postoji biće dovoljno moćno da promijeni stvarnost.
Stribor je upravo takvo nadnaravno biće. On vlada prostorom u kojemu zakoni svakodnevice prestaju vrijediti. Njegova je šuma mjesto čudesnoga, ali i nepoznatoga. U njoj ništa nije sasvim onakvo kakvim se čini. Zmija može postati djevojka, šuma može skrivati vlastitu volju, a jedna želja može promijeniti čitav život.
Zato Stribor nije samo biće koji ispunjava želje. Njegova je uloga mnogo dublja. On čovjeku pruža mogućnost izbora i pokazuje da svaka želja ima svoju cijenu.
Kada majci ponudi da se vrati u mladost i ponovno započne život bez patnje, čini se da joj nudi ono što bi svatko mogao poželjeti. Međutim, cijena takve sreće bila bi zaborav vlastitoga sina. U tom trenutku Striborova čarolija postaje kušnja. Majka mora odlučiti što joj je važnije – vlastita sreća ili ljubav prema djetetu. Ona bira sina.
Upravo taj izbor mijenja smisao cijele priče. Najveća snaga više ne pripada Striboru i njegovim nadnaravnim moćima, nego majci. Čarobni gospodar šume može ponuditi mladost, novi život i zaborav boli, ali ne može nadjačati ljubav. Majčina odluka pokazuje da postoje osjećaji i vrijednosti koje ni najmoćnija čarolija ne može zamijeniti.
Kao djeca, možda smo u Striboru prije svega vidjeli moćno i pomalo strašno biće. Bio je negdje daleko, skriven u tamnoj šumi, dovoljno neobičan da ga se bojimo, ali i dovoljno moćan da ga potajno poželimo susresti. U njemu su se spajali strah i nada. Bojali smo se njegova svijeta, ali smo istodobno željeli da njegova moć barem jednom djeluje u našu korist.
S vremenom odrastanja naše želje su postajale složenije. Školsku zadaću su zamijenile stvarne obveze, dječje slatke brige postali su ozbiljniji problemi, a jednostavne želje postala su pitanja na koja nemamo brzih odgovora. Stribor je pred tim željama postajao sve nemoćniji.
Odrastanjem shvaćamo da postoje stvari koje ne može riješiti nikakva čarolija. Neke odluke moramo donijeti sami, neke posljedice prihvatiti, neke gubitke preživjeti. Ne postoji gospodar šume koji će svaki put promijeniti ono što nam se ne sviđa. Mislim da Stribor iz nas nije nestao. Ostao je uvijek sakriven u maloj djevojčici u meni. Ostao je negdje u sjećanju, između stranica starih izdanja „Priča iz davnine“, tvrdih korica knjige koje smo prelistavali i gledali kao djeca, i osjećaja koji se javlja kada ponovno čujemo njegovo ime. Ostao je kao strašan lik iz daleke šume kojega smo se istodobno bojali i priželjkivali.
Možda je upravo u tome njegova trajnost. Kao djeca željeli smo da nam Stribor ispuni želje. Kao odrasli počinjemo razumijevati da njegova prava uloga nikada nije bila samo u tome.
Stribor nas zapravo pita što uistinu želimo, koliko nam je ta želja važna i što smo spremni za nju žrtvovati.
Zato „Šuma Striborova“ nije samo priča o čarobnoj šumi i nadnaravnom biću. To je priča o odrastanju, izborima i spoznaji da nije svaka ispunjena želja isto što i sreća. Ponekad se čovjekova prava vrijednost ne pokazuje u onome što želi dobiti, nego u onome čega se, unatoč svemu, nije spreman odreći.
Upravo ovih dana, osamdeset i osam godina nakon smrti Ivane Brlić-Mažuranić, još jasnije razumijem koliko su njezine naizgled dječje priče bile duboko promišljene. Ona nije pojednostavljivala svijet kako bi se približila djeci, nego im je kroz čudesan, mitski i bajkoviti jezik govorila o onome što će tek poslije upoznati u životu – o ljubavi i odricanju, dobru i zlu, željama, iskušenjima i cijeni vlastitih izbora.
Zato, ponudite svojoj djeci barem jednu od „Priča iz davnine“. Vratite ih u svijet mašte, čudesnih bića i priča koje ne nude samo bijeg od stvarnosti, nego ih tiho upravo pripremaju za nju. Možda će baš ono što danas pročitaju kao bajku jednoga dana razumjeti kao životnu istinu – i možda će im tada biti lakše prihvatiti svijet sa svim njegovim ljepotama, kušnjama i izborima.
