Ovih dana povremeno mi se vraća u misli naslov kultne pjesme Gorana Bare – Teške boje. Možda zato što neke riječi u određenom trenutku života prestanu pripadati samo pjesmi i počneš ih drukčije čuti. Meni su se tako vratile upravo ove dvije – teške boje.
Bojama nekako nesvjesno ispisujemo život od samog početka. Bijela nas dočeka kad se rodimo, ubrzo nas ružičasta ili plava smjeste u obiteljske albume, a poslije dolaze žuta, ljubičasta, crvena, zelena, plava – boje raspoloženja, ljubavi, odrastanja, ljudi i razdoblja koja pamtimo. One su oko nas, neke crtamo sami, neke napišemo, a neke posudimo iz savršenstva boja koje nam nudi priroda i naš kraj. Sve dok jednoga dana ne dođe na red i crna, sa svim svojim nijansama, pa trajno oboji jedan sasvim običan jesenski dan. Dan smrti koja se nije trebala dogoditi. Ne tada. Ne na taj način.
Od toga trenutka neke boje više nisu samo boje. Ostanu vezane uz ljude, mjesto, datum, pitanje na koje nikada nije stigao odgovor. Postanu jednostavno – teške boje.
Svatko ima svoje teške boje. Ne mogu se uspoređivati. Znam samo da postoje događaji nakon kojih više ništa ne ostane sasvim isto: ni boje, ni mirisi, ni okusi, ni mjesta u kojima se živjelo. Događaji koji traju jedan dan ili samo nekoliko presudnih minuta život podijele na onaj prije i onaj poslije.
Listopad me svake godine na to podsjeti. Vrati mi opet sjećanja na mjesta čija imena svi znamo, a možda ih prečesto izgovaramo kao da pripadaju samo povijesti. Široka Kula. Čanak. Brloška Dubrava. Dabar. I još mnoga druga mjesta naše domovine koja nose svoje ratne priče, mrtve i nestale, spaljene kuće, protjerane ljude i raseljene obitelji. Nakon tih jesenskih događaja 1991. godine više ništa nije bilo isto. Ni mjesta. Ni kuće. Ni oni koji su preživjeli.
Povijest treba imati svoje činjenice. Mora znati što se dogodilo, gdje, koliko je ljudi ubijeno, tko je odgovoran, što je utvrdio sudski postupak i za kim se još traga. Bez toga se činjenice i istina izgube, zamagle ili počnu prilagođavati onome tko ih prepričava.
Ali ono najjednostavnije pitanje često ostane bez odgovora: zašto?
Obitelji ubijenih i nasilno odvedenih ne nose sa sobom povijesne formulacije, provedene istrage i utvrđene nalaze. One pamte ljude i ono što su osjećali dok su bili s njima. Iza riječi „žrtve“ za njih ne stoje samo brojevi odvojeni crticom. Stoje roditelji, otac ili majka, nečije dijete, brat, sestra, susjed. Ljudi koji su toga jutra ili te večeri možda imali sasvim obične dnevne planove. Možda su naslućivali da sve što se tada događalo ne može izići na dobro, ali nisu znali da je to njihov posljednji dan i da će njihovo ime nekoliko desetljeća kasnije biti pročitano na obljetnici.
Bili su samo ljudi. Tamo gdje su živjeli. Na mjestu koje su odabrali za sebe i svoju obitelj.
Oni koji su iza njih ostali živi čine mi se na neki način okamenjeni, isto kao što su kasnije u kamen upisana imena njihovih najmilijih. Ostala su i nebrojena pitanja koja im se još uvijek vrte po glavama.
Kako je izgledao njihov posljednji trenutak? Jesu li slutili što će se dogoditi? Jesu li strahovali? Je li sve bilo gotovo u trenutku ili je trajalo dovoljno dugo da budu svjesni onoga što im se događa?
Na neka od tih pitanja nitko više ne može odgovoriti.
Možemo istražiti dokumente, otvoriti arhive, pronaći svjedočenja i rekonstruirati događaje koliko god je moguće. Možemo suditi počiniteljima ondje gdje ih je moguće dovesti pred sud. Sve je to važno. Ali ni najpreciznija rekonstrukcija ne može vratiti nikoga. Ostali su simboli. Bakina čizma zavezana užetom, djedov štap naslonjen kraj ulaznih vrata, prevrnuti plot, srušena štala, ogoljeni kredenci, istrgnute zavjese i raspela na zapaljenim zidovima. Upravo tu, u tim simbolima ostatka, počinju mnoge teške boje onih koji su ostali.
Godine idu, čini mi se brže nego ranije, pa vijenci, svijeće i obljetnice. Teško bi bilo da nema mjesta na kojem se posebno izgovaraju njihova imena, da nema tog posebnog dana kada se javnost pozove na molitvu i šutnju i podsjeti na ono što se dogodilo. Ali komemoracija ima početak i završetak, a ono što ti ljudi nose u sebi nema taj raspored.
Za obitelji taj datum ne traje samo jedan dan. Možda o njemu s godinama samo manje govore, možda su naučili nositi bol tako da se izvana ništa ne vidi. Prošla su desetljeća, došle su nove generacije djece i unuka, a mjesta u kojima su nekada živjeli više nisu ista. Možda ponekad i ne dolaze, jer kako unucima objasniti da su tu baš u tom dvorištu, ispod tog oraha, bili život, smijeh i radost, kad je zadnje što nose odatle bila boja smrti.
Ne znam može li se uopće do kraja objasniti što se u čovjeku promijeni nakon takvih događaja. Prvotni bijes, strah, ljutnja i žal s godinama možda promijene oblik. Ostanu pitanja, sjećanja i strah da će vrijeme odnijeti i ono malo što je ostalo: nečiji glas, izraz lica, miris, neki sasvim običan detalj koji nikome drugome ne znači ništa. Možda čovjek ponekad samo želi znati je li ono što je napravio nakon njihova odlaska bilo dovoljno dobro ili je moglo biti bolje. Ili mu možda samo nedostaje zagrljaj u kojem nije trebalo ništa objašnjavati.
Trebalo je puno neopisive snage i vjere da se iz uspomena ponovno stvori život. A za nove boje ni 35 godina nije dovoljno.
One stare, teške boje jeseni još su uvijek svježe i ne blijede.
