Zašto tako lako prihvaćamo tezu da se s Oliverom pretjeruje? Zašto se pitanje o jednoj manifestaciji pretvara u pitanje treba li se uopće toliko govoriti o čovjeku čije pjesme desetljećima žive među ljudima?
O organizaciji se može raspravljati. Može se kritizirati program, trošak ili način obilježavanja. To je legitimno. Ali nije isto kritizirati manifestaciju i uz ime Olivera Dragojevića početi vezivati riječ pretjerivanje.
Tu prestaje rasprava o događaju, a počinje umanjivanje vrijednosti.
Druge zemlje svoje glazbene legende čuvaju desetljećima. Imaju muzeje, kuće slavnih, memorijalne centre, arhive, ulice i kipove. Od njihove ostavštine grade kulturni identitet, pamćenje i turistički brend. Nitko Amerikance ne pita pretjeruju li s Elvisom.
Tko nama brani da napravimo svoju kuću slavnih hrvatske glazbe? Mjesto na kojem bi se sustavno čuvali Oliver, Arsen, Gabi Novak, Đurđica Barlović, Aki, Masimo i svi oni koji su svojim radom obilježili hrvatsku glazbu.
Nitko nam to ne brani. Osim možda nas samih.
Oliver nije trebao veliku scenografiju. Dovoljni su bili more, barka, prugasta mornarska majica i gitara. U tome je bilo više emocije nego u mnogim velikim produkcijama. Tuga, ljubav, čežnja, radost. Sve ono za što često nemamo vlastite riječi.
Zato njegove pjesme nesvjesno pjevušimo kada pokušavamo opisati ono što osjećamo. Pjevaju se na vjenčanjima, u automobilu, uz more, na feštama, ali i onda kada ispraćamo one kojih više nema. Malo je umjetnika čiji je rad tako prirodno urastao u svakodnevicu jednog naroda.
Mene smeta sama teza da se s Oliverom pretjeruje. Smeta me što se riječ pretjerivanje polako lijepi uz ime čovjeka čiji su rad, karijera i pjesme odavno postali dio hrvatske kulturne baštine. Tu više ne govorimo o jednoj manifestaciji. Govorimo o tome kako vrednujemo vlastite ljude.
To nije bezazleno.
Možda zato što se ionako pretjerano oprezno odnosimo prema onome što bi trebalo biti prirodno – prema nacionalnim osjećajima, zastavi, domovini, vlastitoj kulturi i vlastitim ljudima.
Kao da se uvijek moramo opravdavati što volimo svoje. Kao da zastavu moramo skloniti da nekome ne zasmeta. Kao da domoljublje moramo stišati da nas netko ne bi pogrešno razumio. Kao da vlastite umjetnike smijemo poštovati samo do granice koju će nam netko drugi odobriti.
Dio razloga sigurno je u povijesti, a dio u dugotrajnoj agendi koja je nacionalni osjećaj često prikazivala kao nešto sumnjivo, pretjerano ili neugodno. Zato smo postali oprezni prema onome što bi trebalo pripadati svima – prema zastavi, domovini, vlastitoj kulturi i vlastitim ljudima.
A onda se dogodi da vlastite vrijednosti prepoznamo tek kada ih netko drugi omalovaži. Kao da nam treba netko izvana reći da ne vrijedimo, da bismo se napokon uspravili i rekli – vrijedimo. Zašto to ne znamo učiniti sami?
Nacionalni identitet ne treba opravdanje. On se prepoznaje u jeziku, kulturi, pjesmama i ljudima koji su ostavili trag. Čuvati njihovu vrijednost znači znati tko smo i što smo stvorili.
Problem nije u tome što i osam godina nakon njegove smrti govorimo o Oliveru. Problem bi bio da smo ga nakon osam godina zaboravili.
Društva koja znaju prepoznati vrijednost svojih umjetnika ne postavljaju pitanje pretjeruju li. Ona njihovu ostavštinu jednostavno čuvaju. Zato njihove pjesme, knjige i djela ne ostaju samo uspomena, nego postaju dio kolektivnog identiteta.
Jer dok vlastite velikane ne budemo doživljavali kao dio onoga što jesmo, uvijek će se vraćati isto površno pitanje – pretjerujemo li.
Ne, ne pretjerujemo.
Poštovanje nije postalo pretjerivanje. Samo smo ga, kada je riječ o vlastitim ljudima, počeli tako nazivati.
Oliver ne treba obranu. Njegove pjesme već desetljećima govore umjesto njega.
Pitanje nije pretjerujemo li s Oliverom. Pitanje je zašto vlastite vrijednosti tako često nazivamo pretjerivanjem. Jer ono što dovoljno dugo nazivamo pretjerivanjem, s vremenom prestajemo doživljavati kao vrijednost.
