Smjenom generacija neminovno se gube istine, anegdote i vjerodostojne informacije iz vremena između dva svjetska rata. U brojnim knjigama vezanim uz Liku popratna pojava tih vremena bila je glad i bolesti koje se danas na sreću vrlo lako liječe, općenito vrlo težak život naših predaka. Iz današnjeg kuta gledanja teško je shvatiti kako je prosječni lički ručak po selima bio u znaku palente ili nekoliko krumpira i jaja, dok su ručkovi od kuhanog kiselog zelja i suhog mesa bili rijetka blagodat. Iz tih vremena vam donosimo nekoliko anegdota i priča obojenih crnim humorom.
Nekada su glave obitelji za stolom dijelile meso za ručkom prema radnom doprinosu pojedinih članova obitelji. Tko je radio više bolje je jeo, ali manje… Tako se u jednom dijelu Like okupila grupa mladića i započela razgovor što bi najviše željeli u svojim obiteljima. Javio se i jedan pokunjeni mladić rekavši: Ja bi najviše volio da mi umre ćaća. Onda bi ja za stolom bio dilijač (djelitelj) mesa!
Druga priča dolazi iz Ličkog Lešća. Ondje se nekada, kao i većom dijelovima Like, svinjsko meso sušilo iznad ognjišta na kojem je stalno gorjela vatra. U obitelji Orešković jedne jeseni se zaklala rekordno velika svinja pa su ukućani slaninu u cijelom komadu stavili na sušenje. Jedne večeri su svi ukućani sjedili uz ognjište kada je teška slanina pala na glavu djeda Jose i usmrtila ga na mjestu. Ukućani su tugovali, ali usput bili i ponosni, uz riječi: Dida Josu ubila-slanina!!!
Kako bi se pri okupljanjima mladići nekada iskazivali u nepostojećem blagostanju, dolazili su po ljeti na prela ili na čijala s posebnom „šminkom“. Običavali su spremiti komadić slanine i prije svakog izlaska iz kuće obilno namazati usta i dijelove lica. Kada bi ih začuđene djevojke i prijatelji pitali od čega se sjaje u sred ljeta, odgovori su bili prilično sugestivni:
Večerao sam dosta slanine pa sam se malo zamastio, glasio bi odgovor u vrijeme kada nije bilo dućana, a smočnice po kućama bez komadića suhe svinjetine.
Najbolje iz Like
