Don Anđelko Kaćunko rođen je prije 70 ljeta, zaređen je prije 45. Danas je župni vikar u Otočcu. Uporno se bavi tenisom, ali pisati poneko slovo o njemu bilo bi nepravedno bez spomena njegovih 12 objavljenih knjiga. Naravno, don Anđelko piše i dalje.
„Moja zadnja knjiga pod naslovom Otmica nevjeste ima polazište u starm vremenima kada su roditelji djevojaka branili nevjesti udaju za određenog momka. Tada su se događale otmice nevjesta. U ovom štivu to je imalo preneseno, ali i izravno značenje. Knjiga je odlično prihvaćena i čitana, a pohvalila ju je i književna kritika“, zastaje u razgovoru don Kaćunko, a mi ćemo samo dodati kritike pojedinih znalaca i struke, kao i riječi koje su vezivali uz puni narativ knjige „Otmica nevjeste“.
Govoreći o kršćanskom uljudbenom krugu kao osnovi i potki hrvatskoga naroda, poglavito kad je riječ o literarnom stvaralaštvu, predstavljačica prof. dr. sc. Nada Babić navela je nekoliko imena svećenika i redovnika- od opata Držihe, popa Martinca, biskupa Berislavića, Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, Andrije Kačića Miošića i drugih, naglasivši kako njihovo isticanje nije zanemarivanje vjernika laika poput Marka Marulića, bana Mažuranića i mnogih drugih, nego podsjećanje kako je Crkva uvijek bila temeljna nositeljica kulture.
„I danas naša Domovina ima takvih talentiranih i svećenika i zauzetih vjernika na svim kulturnim poljima, iako je ′stado malo‵, a u taj krug uključio se i don Anđelko Kaćunko sa svojih dvanaest knjiga“, naglasila je dr. Babić. Dr. Vladimir Lončarević kazao je kako je u prvom dijelu riječ je o pričama koje sunastale u vrijeme pandemije, a u drugom o kratkim pričama-kolumnama koje je don Kaćunko svojedobno pisao za mnoge medije.
„ Posebnu snagu daju mu činjenice kako je don Kaćunko bridak, iskren i nadasve istinit autor, s posebnim pristupom svakoj izgovrenoj i napisanoj riječi. Jedinstvenost pripovjedačevog stila, koji je u svim literarnim formama karakterističan po tzv. kalamburima, tj. izrazima koji nastaju igrom riječi sličnih zvukom i značenjem, kao i spajanjem više riječi čime se tvore tzv. stopljenice“, zaključio je dr. Vladimir Lončarević.
Navodeći nekoliko primjera za ilustraciju zaključio je kako takvi začudni, a razumljivi sklopovi riječi bljesnu novim duhovitim i točnim značenjem što kod čitatelja stvara i duhovnu i umnu ugodu te ga potiče na dodatno i dublje promišljanje.
U osvrtu na autorove priče, raznolike po formi i sadržaju, za koje je dr. Vladimir Lončarević u predgovoru prve don Kaćunkove knjige priča Doncameron, istaknuo da se mogu nazvati “pripovijedima”, a prof. Babić je naglasila kako je njegove priče doista teško svrstati u određenu književnu kategoriju, ali da je zato u svakoj priči lako uočljiva poruka.
„Da čovjek ne skrene s puta, da se ne odvrati od Istine, da ne odustane od Života”.
