Zadnji istinski i neponovljivi bard hrvatske poezije svakako je bio Dragutin Tadijanović rođen u selu Rastušje kod Sl. Broda 4. studenoga 1905., umro je u Zagrebu , 27. lipnja 2007. Tadijanović je bio i ostao veliki hrvatski pjesnik koji je u sutom svojega živoza nekoliko puta posjetio Liku. Obišao je tada NP Plitvička jezera, Lovinac, Kegljenog Gaj nadomak Udbine gdje je rođena njegova majka Manda Kegljen, a posebno ga je dojmio Veliki Žitnik pored Gospića i spomen-kuća dr. Ante Starčevića, Oca Domovine.
Pri tome je teško definirati koji je dio Like dublje dojmio velikog pjesnika. Jednako se divio Vrilu modrosti u Lovincu, gordom Velebitu, Smiljanu i Velikom Žitniku. Tadijanović je bio ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a, predsjednik Društva književnika Hrvatske, predložen je za Nobelovu nagradu, počasni je građanin grada Zagreba… Velik u svojoj skromnosti i životnoj mudrosti ova je čovjek silno čeznuo za Likom i svojim korijenima.
